Autor: Prof. dr. hfz. Hajredin Hodža
Principi i fenomen historijskog širenja islama
Prvi kontakti Albanaca sa Arapima datira još iz antičkog doba, a prema nekim mišljenjima postojali su kontakti i prije Hristovog rođenja. S obzirom na zavidan geostrateški položaj, direktna trgovina i razne veze sa arapskim i turskim zemljama u trgovinske svrhe ili u širenje islama, uočene su već u predosmanskom periodu. Ako prihvatimo ovu činjenicu, onda možemo reći da je prodor i širenje islama u ovim zemljama započeo najprije sa trgovcima i posjetiocima. Kada su Osmanlije oslobodile ove zemlje, širenje islama je počelo sve življe da se intenzivira među pojedincima. Albanci-Muslimani činili su većinu stanovnika Balkana u odnosu na druge narode i živjeli su u četiri albanska vilajeta: vilajetu Kosova, vilajetu Skadra, vilajetu Manastira i vilajetu Janine.
Postoje različita mišljenja o načinima širenja islama na ovim prostorima, i to posebno među albanskim intelektualcima i historičarima. Neki su mišljenja da se islam širio nasiljem i mačem,
ali ova ideja je potpuno neosnovana, jer većina historičara smatra da se islam širio mirom i dobrim ponašanjem, sa ubeđenjem i slobodnom voljom i željom, bez ikakvog nasilja ili vjerskog pritiska, i to je historijska činjenica koja se ne može pobti. Jedan od stavova je, da se islam širio ponekad silom a ponekad mirom.
U ovom kontekstu neki historičari ističu: “Islam se široko proširio na Balkanu u vrijeme kada je osmanska vlast bila pozicionirana. Balkanski narodi su u islam ušli na različite načine. Većina Bošnjaka je odmah prešla na islam, prihvatajući čak i osmansku vlast bez ikakvog otpora i na početku 16. stoljeća islam je bio dominantna vjera u cijeloj Bosni, jer su Bošnjaci pripadali jeretičkoj kršćanskoj sekti bogumila, čija su učenja bila suprotna ortodoksno-vjerskim i bila bliža islamu. Iako su Bošnjaci prešli na islam, tj. primili novu vjeru, nisu se poturčili, već su sačuvali svoj jezik i tradiciju”.
Ogromna većina Srba, Crnogoraca, Bugara, Makedonaca i Grka nije prihvatila islam zbog velikog uticaja pravoslavne crkve i njene fanatičnosti. Od njih je samo nekoliko pojedinaca prešlo na islam, i oni koji su prešli na islam vremenom su asimilirani u Turke, jer su bili manjina i crkva ih nije prihvatala kao Srbe, zbog pokatoličavanja ili prelaska na islama. Islamizacija Albanaca se odvijala gradualno i kontinuirano kako zbog uticaja političkih, ekonomskih, socijalnih i psiholoških faktora, ali i zbog drugih faktora koje ćemo u nastavku istaći.
U drugoj polovini 16. stoljeća, polovina albanskog stanovništva koji su živjeli u gradovima prešlo je na islam, dok su u 17. stoljeću prihvatili islam po selima. Islam nije negativno uticao na jezik, tradiciju i običaje Albanaca, naprotiv, čak je više ojačao i još više sačuvao nacionalna osećanja Albanaca.
Što se tiče širenja islama mirnim putem, postoje činjenice koje to i potvrđuju, čak i od samih neprijatelja islama. Poznati srpski historičar Vladislav Škarić veli: “Osmanlije je karakterizirala vjerska tolerancija i rijetko su prisiljavli ljude da prihvate islam silom. Kršćani su prihvatili islam svojom voljom. Oni koji su na silu prihvatili islam, to su bila djeca kršćana koji su služili u Osmanskoj vojsci i bili prisvojeni od malih nogu!”
Dakle, kao što možemo vidjeti, islam se širio mirnim putem a ljudi su na islam prelazili u grupe i osjećali se sretno i zadovoljno svojim odabirom. Počeli su osjećati slast vjere i imana nakon patnje i okrutnosti koje su pretrpjeli od strane crkve, kao i duševne patnje i društvena poniženja prije prihvatanja islama. Kada su se uvjerili u istinost islama, nakon poniženja postali su poštovani, nakon što su bili slabi, postali su jaki; nakon što su bili zarobljenici, postali vladari i vođe; nakon siromaštva, postali su bogati; budući da su živjeli u tami trojstva i idolopoklonstva, u tami siromaštva i bijede od društvene nepravde, ugledali su uputu i božansko svijetlo. Njihove patnje bile su raznolike!
S punim uvjerenjem tvrdim da su Albanci voljeli islam, zato su i prihvatili islam kao svoju vjeru. U islamu su se osjećali potpuno mirno i spašeni od onih koji su im naudili u prošlosti. Neka je hvala Gospodaru svjetova, dok oni koji su tirani, bez imalo sumnje njih čeka bolna patnja!
Oni koji pretpostavljaju i glasno tvrde da se islam širio snagom i nasiljem među Albancima, su ili marksisti-lenjinisti, ateisti ili fanatični katolički sveštenici, koji su školovani u vatikanskim krugovima u Rimu. Ovakva kampanja protiv albanskih muslimana bila je i nastavlja biti dio misionarskog projekta evropskih kršćanskih krstaša, kako bi posijala sumnju i pokoleblivost u srca muslimana.
RAZLOZI KOJI SU UTJECALI DA ALBANCI PRIME ISLAM
Pitanje razloga i uzroka koji su značajno utjecali da Albanci prihvate islam, te upoznaju ciljeve i svrhu je veoma teško definisati, te ćemo zbog toga prepustiti ovu stvar Sveznajućem Bogu, Koji poznaje ono što je tajanstveno i vidljivo i On Je Taj Koji zna šta je skriveno u srcima ljudi.
Kompleksnost ovog pitanja je usko povezano s društvenim, etničkim, političkim, geografskim i nacionalnim okolnostima, potom polazeći od činjenice da su izvori ovih informacia veoma slabi i ograničeni, dužni smo ne davati kategorička mišljenja o razlozima Albanaca po ovom pitanju. Kao što smo već naveli, istinu o ovome najbolje zna samo Sveznajući Bog.
Iako je ova tema kompleksna, albanski izučavatelji i poznavatelji povjesti Osmanskog carstva i albansku povjest, pokušavali su tokom svojih proučavanja ljudske pvojesti i drugih civilizacija da dođu do nekih rezultata o razlozima prelaska Albanaca na islam. Takve se ideje mogu svesti na slijedeće:
Prema nekim historičarima, postojao je veoma jak razlog koji je Albance natjerao da prihvate islam, a razlog je bio psihički i duhovni i ima blisku vezu s historijom vjerskih ratova, heretičkih, krstaški ratovi koji su se odvijali protiv islama na Balkanu; zatim stalna povjesna konfrontacija između grčke i latinsko-katoličke crkve između 12. i 14. stoljeća, kako bi dominirali i podčinili Balkanski narod. Ovi događaji i ratovi podstakli su mržnju Albanaca i njihovo napuštanje crkve i shodno tome, počeli su tražiti izlaz u neku novu vjeru, a samo su u islamu pronašli duhovni i fizički smiraj, te s tim zadovoljili svoje potrebe ovog i Budućeg svijeta i to je jedan od razloga što su otvoreno prihvatili islam kao svoju duhovnu vjeru.
Utjecaj islama na Albance bio je velik i nesumnjivo je odigrao veliku i aktivnu ulogu u njihovim životima, posebno po pitanju nacionalnog, kulturnog i politikčkog jedinstva. Islam s tolerantnim, humanim i društvenim principima i karakteristikama koje posjeduje, nije samo vjera, nego je i način individualnog i društvenog života, primjer za druge i dinamična kultura s duhovnim, moralnim, vjerskim, odgojnim, etičnim, kritičnim, društvenim, pravnim, naučnim, filozofskim i drugim karakteristikama … Islam nije vjera Turaka ili Arapa, nego vjera svih ljudi i pouka svima, bez razlike u boji, rasi ili naciji, uključujući i Albance. Vjerovanje u Svemogućeg Boga natjeralo ih da se okrenu od obožavanja idola i ljudi. Ovi razlozi su ranije naveli i Arape da povjeruju Svemogućem Bogu, povod koji je kasnije bio i natjerao Albance kao i Arape da prime Islam. Takvi principi islama bili su bliži shvatanju Albanaca, nego li neka druga filozofija, potom uzaludna i komplikovana ljudska vjerovanja.
Prema pojedinim historičarima, prvi koji su primi Islam bili su elita (aristokracia), koji su imali za cilj održati visok položaj u društvu da bi mogli učestvovati u vladajućoj elitnoj vojsci Carstva. Bilo je i Albanaca koji su imali ambicije da steknu bogatstvo, vlast i visoke položaje u Carstvu, koje je bilo najveća svjetska sila tog perioda. Prema mom mišljenju, ovakvih je bilo malo i ne mogu predstavljati većinu koji su islam primili iz gore pomenutih razloga.
Prema nekim albanskim hrišćanskim historičarima, nedostatak pravoslavnih i katoličkih teologa dovelo je do duhovne praznine ljudi, koji nisu bili potpuno uvjereni u svoju vjeru, te su se zbog toga okrenuli od svoje vjere i prihvatili islam.
Jedna takva konstatacija je bez imalo sumnje velika neistina, zato što je Vatikan bio uvjek s njima povezan i uvjek im pomagao kako materijalno, tako i duhovno, i ni na koji način i do dan-danas se nije udaljio od njih.
Jedan od razloga koji je uticao da Albanci prime islam bio je i uzrok otvorene i tolerantne prirode islama, što nije bilo u pravoslavnoj vjeri. Islam je vjera koja se lahko i jednostavno sprovodi u svakodnevnoj praksi, a također su i djeca iz albanskih elitnih porodica išla u školu besplatno. Zahvaljujući islamu narod je mogao preči iz jednog sloja društva u drugi, a ne kao što je to bio slučaj u Evropi i srpskom feudalnom sistemu.
Islam je ljudima dao veliku vrijednost, omogućio im bolji društveno-socijalni život u svakom pogledu i također im omogućio blagostanje kako na ovome svijetu, tako i spas na Budućem. Kada je riječ o načinu i metodi prelaska Albanaca na islam i ceremonijama koje su se dešavale kada je neko primio islam, historičari kažu da se prelazak s hrišćanske vjere na islam odvijao zvaničnom ceremonijom. Ponekad je na islam prelazio samo domaćin kuće, često čitava porodica, a ponekad samo pojedini član porodice. Osoba koja bi odlučila promjeniti vjeru, morala je posjedovati i svjedoke, koji su bili smatrani kao pravedni i časni ljudi, a potom bi svi zajedno otišli kod šerijatskog sudiju (kadiju) i pred njim bi posvjedočili prelazak na islam. Morao bi pred sudijom otvoreno potvrditi da dobrovoljno i bez prisile prelazi na islam, dakle, dobrovoljno je morao izraziti želju da prelazi s devijantnog kršćanstva na pravedni islam. Nakon svoje izjave, sudija bi ponovio iskaz i izjavu s kojom se prelazi na islam, a koja glasi:
( أشهد أن لا إله إلا الله و أن محمداً رسول الله )
(Šehadet na arapskom jeziku)
“Nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhamed rob i Allahov poslanik”- a nakon toga sudija bi upisao njegovo ime u registar i promijenio njegovo staro ime u neko novo muslimansko. Sudija bi u registar također upisao i imena svjedoka koji su također prisustvovali činu ceremonije prelaska.
Kao što možemo vidjeti iz navedenog, nije bilo nasilja ili pritisaka, nisu koristili mač kako bi Albance primorali da prihvate islam, čak su i sami konvertiti bili primorani deklarisati se, da nisu bili ni pod bilo kakvim pritiskom za njihov prelazak na islam iz hrišćanske vjere. Prema objektivnim historičarima, prelazak na islam je bila posebna čast za Albance, jer ih spasio od kulturnog, nacionalnog i vjerskog gubitka i razaranja kojeg su prethodno doživjeli od srpske i grčke crkve, zbog permanentnog nasilja, kako bi ih pod svaku cijenu konvertirali u hrišćane.
Islam je prihvatio njihovo nasleđe, tradiciju i običaje tokom prihvatanja islama, oni bi dodavali nadimak, “arnaut – (albanac)”, sa ciljem kako bi se razlikovali od drugih muslimana.
Prema mišljenje historičara, crkva i hrišćanski teolozi imali su neprijateljski i negativan stav prema nacionalnim i patriotskim interesima Albanaca. Albanci kršćanske vjeroispovjesti koji nisu prihvatili islam, koji su uglavnom živjeli na Sjeveru zemlje i pripadali poznatom plemenu “Geg”, potpuno su bili asimilirani u Srbe i Crnogorce i zaista im se izgubilo albansko porijeklo i svaki nacionalni trag i tako su postali pravoslavci. Čak i pravoslavni Albanci u poznatom plemenu “Tosk” asimilirali su se u fanatičnu grčku religiju i postali su Grci. Ovdje je bitno napomenuti da su se albanski muslimanski imami i teolozi u moderno doba potrudili da mudro i razborito propovjedaju islam među katoličkim i pravoslavnim Albancima, kako bi ih spasili od potpunog nestanka i asimilacije u drugu krv.
Kako možemo uočiti iz ovih historijskih istina i činjenica, također i od strane učenjaka i historičara ovo su dobijeni rezultati o razlozima i uzrocima prelaska Albanaca iz hrišćanstva u islam. Nema sumnje da postoje i drugi lični razlozi pojedinaca koji su prihvatili islam, razlozi koji su poznati samo Svemogućem Bogu. Kao što sam ranije napomenuo, vjera i ubjeđenje su stvari koje zna samo Svemogući Bog. Ono što je do sada napomenuto je samo dio navodnih konstatacija i pitanja, i prema mom mišljenju Svemogući Bog s Njegovom Mudrošću i Milosti htio Je uputiti Albance i spasiti ih od nevjerstva, idolopoklonstva i usmjeriti ih ka islamu i Kur’anu. U ovom kontekstu u Kur’an čansom Svemogući Gospodar kaže:
) فَمَن يُرِدِ ٱللَّهُ أَن يَهۡدِيَهُۥ يَشۡرَحۡ صَدۡرَهُۥ لِلۡإِسۡلَٰمِۖ ( [ الأنعام : 125 ]
“Onome koga Allah želi uputiti – On srce njegovo prema islamu raspoloži (usmjeri)”. Istina je da im je Allah otvorio srca da islam prime. Oni su islam prihvatili zato što su u njemu uočili lijepe karakteristike i vrijedna načela kao npr. Univerzalnost islamskih životnih šerijatskih zakona (Šumulijetul Islam) u svim aspektima, jednostavnost u praksi i principe umjerenosti (Al-vasatijjetu). Takvi umjereni principi islamskog šerijata se primjećuju u islamskom zakonodavstvu koji su trajni, nepromjenljivi – kao npr. pet islamskih stubova, šest imanskih šartova, islamski moralni principi sl. Također se primječuje umjereni pravac islama u principima koji su fleksibilni i sekundarni, koji su dinamični i mogu se mijenjati prema mjestu i vremenu u lakim i teškim stvarima, u ispunjavanju prohtjeva duše i tjela, ovog i Budućeg svjeta. Ovo je božanska vjera, ima božansku svrhu i božansku prirodu. Albanci koji su prihvatili islam bili su snalažljivi i inteligentni i kada su primjetili da islam ima za cilj formiranje i očuvanje čovjeka i pojedinca, porodice i društva, ummeta i za dobrobit države, iskoristili su trenutak i prihvatili ga bez ikakvog oklijevanja ili predomišljaja, jer su osjećali psihičku i duhovnu potrebu za ovim božanskim zakonom. Primijetili su da islam pruža mir ljudima, pomaže im kada naiđu na poteškoće i podjele, omogućava im da ostvare svoje ciljeve, okuplja ih kada imaju suprotna mišljenja, nalaze vođe, spašava ih od straha, smiruje ih u trenucima očaja, omogućava im da razlikuju dobra od zla, izaći iz tame na svjetlo uz Božiju volju i vodi ih na put spasa, na putu Svemogućeg Boga.
Neki albanski sveštenici smatraju da su Albanci površno prihvatili islam a ne ubjeđenjem i da su ga u mnogim slučajevima napuštali nakon kratkog vremena, zbog njihovog slabog ubjeđenja. Po njihovom mišljenju prihvatili su islam zbog ličnih materialnih interesa i narod su koji se brzo predomišlja i mijenja svoju vjeru.
Ovo možda može biti istina za pojedince, da je bilo pojedinaca koji su prihvatili islam iz licemjerstva ili materijalnih interesa ili da su se vremenom predomislili, ali ne postoji mogućnost, tj. nemoguće je da postoji dvoličnost i licemjerje među svim albanskim muslimanima koji su primili islam. Također slobodno možemo reći da ovaj fenomen ne postoji samo u albanskom društvu, takvih pojedinaca može biti u svakom društvu. Poslanikovi ashabi (Neka je Allahov mir i spas na njih!) kada su islam prihvatili imali su prijatelje muslimane koji su ih savjetovali, upučivali ih na dobro i odvračali od zla i bili su potpuno podložni Bogu i Njegovom poslaniku, iako su bili u takvoj atmosferi da je među njima bilo licemjera koji su poznati u našoj islamskoj historiji.
Albanci koji su prihvatili islam, u početku nisu našli prijatelje, a kako su mogli naći kada su živjeli među nevjerničkim porodicama ili među roditeljima ili braćom hrišćanima?! Kako da takvi ojačaju iman ili da se klone sumnji?! Vjerujemo u islam i da vjera muslimana raste i jača na osnovu dobrih djela i ibadeta, kao što se umanjuje i slabi grijesima i lošim djelima. Dakle, nije iznenađujuće ako u historiji ima i slučajeva kada pojedini Albanci napustili islam. Cilj koji su istakli ovi istraživači, albanski sveštenici, krije se u tome što žele da ubijede albanske muslimane da je njihova prošlost bila hrišćanska, te da se trebaju ponovo vratiti hrišćanstvu! Nažalost, ovakve ideje su u posljednje vrijeme u našoj zemlji dobile velike razmjere, podstičući pojedine antialbanske krstaške krugove ka ovoj ideji, ali: Allah neće dozvoliti da se Njegovo svjetlo ugasi čak iako to žele nevjernici i idolopoklonici u svako doba i na svakom mjestu.
UZROCI ŠIRENJA ISLAMA KOD ALBANACA
Odmah nakon što je islam doprio u srca Albanaca, njihov život je počeo da napreduje u svakom aspektu, pogotovo u edukativnom, vjerskom i kulturnom. Počeli su graditi džamije i mesdžide kako bi praktički počeli primjenjivati vjerske, dnevne, nedeljne i godišnje obrede. Historija početka izgradnji džamija i mesdžida počela je dolaskom Osmanlija na ovim teritorijama a ovaj fenomen se argumentuje činjenicom da postoje džamije koje su građene od vremena njihovog prodora, kao npr. džamije u Prizrenu u kosovskom Vilajetu, tj. Bajrakli džamija koja je izgrađena 1573/74. godine. Potom Sinan Pašina džamija izgrađena 1615. godine. Postoje i druge slične džamije, ali ih ovdje ne možemo izdvojiti jer su izgrađene samo prije nekoliko stoljeća.
Osim toga, sufizam sa svojim raznim sektama i tarikatima, je počeo da prodire na ove teritorije i sljedbenici ove vjerske frakcije su već izgradili svoje tekije u blizini džamija, kako bi mogli praktikovati svoje sufijsko-vjerske obrede. U drugoj polovini 20. stoljeća, ove džamije i tekije su postale vlasništvom zaštitom zakona države.
Na albanskim teritorijama pronađene su pristalice Bektašizma ili Alevizma, potom sufije Nusajrije, koji su bili podržavani i finansirani od strane neislamskih, katoličkih i pravoslavnih država koje su okruživale Albaniju, kao npr. Italija i Grčka, jer su takvi sufijski principi i njihove ideje bile vrlo slične učenjima kršćanstva.
Obrazovanje po školama i mektebima na albanskim teritorijama od početka 16. do 19. stoljeća, bilo je održavano na turskom i arapskom jeziku. Vjerski službenici i eksperti vjerskih predmeta podučavali su učenike čitanju Kur’ana i arapskom pismu. Otvoreno je nekoliko velikih srednjih škola u velikim gradovima u kojima se uglavnom podučavalo vjerski predmeti. O ovom važnom pitanju i o ovom također važnom faktoru, mislim da je važno naglasiti mišljenja prof. dr. Ramiz Zekaja, koji je pisao u svojoj doktorskoj disertaciji o razvoju islamske kulture kod Albanaca: “Nakon što je islam prodirao i proširio se na ove prostore, muslimani su počeli sistematizirati islamsko učenje, izgradili škole i mektebe kako bi podučavali ljude osnovnim principima islama. Ove škole su otvorene na Kosovu, u Makedoniji i u nekim gradovima Grčke. Takve škole i mektebe su djelovali i obavljali svoje dužnosti u blizini džamija i tu su radili imami i predavači. Obrazovni sistem je bio mješovit, dok su djeca bila uzrasta 6-7 do svoje 14-te godine. Predmeti su bili predviđeni na arapskom jeziku, dok komentar, pojašnjenje i nastava se održavala na maternjem albanskom. Posebna se pažnja pridavala Kur’anu i tefsiru. Osnovno obrazovanje je trajalo tri godine i zvalo se: Period pripremne škole (Rušdije). Nakon nezavisnosti Albanije i nakon jugoslovenske okupacije velikog djela albanskih teritorija, zabranjeno je funkcionisanje tih škola, dok islamski mektebi koji su bili u blizini džamija su zatvoreni u grčkoj nakon balkanskih ratova 1912-1913. godine, pa sve do danas. Muslimani na okupiranim albanskim teritorijama na Kosovu, Makedoniji i Crnoj Gori organizovali su vjeronauku kroz institucije Islamske zajednice u cilju edukovanja i obrazovanja novih generacija. Početkom 20. stoljeća, u Albaniji je bilo poznato nekoliko islamsko-obrazovnih škola (mekteba), kao npr. Mektebi u Skadru, Tirani i drugim gradovima. Neki osmanski dokumenti i zapisi potvrđuju da su mnoge škole otvorene na sjeveru i jugu Albanije. Vjeroučitelji i učitelji, kao npr. Šejh Hafiz Imer Šemsedin, koristio je dva pisma tokom predavanja, preciznije arapsko pismo tokom vjerskih predmeta i albansko pismo sa latiničnim slovima za naučne ili prirodne predmete.
Nakon Balkanskih ratova proces obrazovanja se obustavio, dok su škole pretvorene u magacine, u štale za životinje i u centre za migrante, kao što se na primjer desilo u gradu Peći, itd. U jednom sprskom dokumentu, kojeg je sprski ministar za vjeru poslao Ministarstvu Obrazovanja u Beogradu 1923. godine, navodi se u njemu: “Vjersko obrazovanje kod Albanaca, koji su muslimani, je komplikovana stvar i veoma bitna. Na ovim prostorima ima skoro pedeset vjerskih muftija i oko 600 imama i vjerskih predavača i niko od njih ne zna srpski jezik, svi su protiv srpske države, niti ima sela ili grada bez vjerske škole koji uživaju visok autoritet stanovnika, i u ovim školama se uči samo mržnja i neprijateljstvo prema Srbima”.
U nastavku prof. dr. Zekaj navodi: “Iako je vršen veliki pritisak i državno ugnjetavanje da se prekine vjeronauka, ovaj pokret i ideja se nastavio zahvaljujući Svemogućem Bogu i nije uopšte prekinut, kao na primjer na Kosovu 1936. godine, te su škole radile pod nazivom “Sibjan Mekteb”. U glavnome gradu Kosova-Prištini i njenom okruženju funkcionisalo je 33 mekteba za djecu. Godine 1936. u Mitrovici radila je i medresa pod istim imenom gdje je pohađalo 216 djece (muška i ženska). Također i u Đakovici otvorene su slične škole tokom 1932-1938. godine, i vremenom osamdesest takvih škola otvorilo. Nakon Drugog vjetskog rata, situacija se drastično promjenila u Albaniji i bilo je gotovo apsurdno otvarati takve škole zbog laičkih stavova države protiv vjere i zbog tih stavova u narednoj deceniji su zatvorene skoro sve škole. Kosovski Albanci i u Makedoniji nisu obustavili vjeronauku, te su i dalje nastavili iako su učitelji i vjeroučitelji besplatno obavljali vjeronauku.
Vjerske srednje škole postojale su i na drugim albanskim teritorijama, kao na primjer u Skoplju, Prizrenu, Skadru, Eljbasanu, Beratu, Vljori, Ulcinju, Janini, Tetovu, itd. U Skoplju u Makedoniji, postojala je jedna srednja škola sa visokim autoritetom, koji je izgrađen pre četiri stoljeća tokom vladavine Osmanlija a nazvali su je: “Medresa Isa Bega”. Također i u gradu Prištini na Kosovu postoji srednja viša Medresa koja se zove: “Alaud-din”, koja ima svoje ogranke i u drugim gradovima. Ovu školu je završilo veliki broj učenika koji su kasnije postali poznata ulema i učenjaci”.
Pored širenja islamske vjeronauke, velikim naletom nastavilo se širenje kršćanske vjere kroz izgradnju pravoslavnih crkava i manastira u kojima su se nalazile škole na grčkom jeziku i koje su funkcionisale kao podrška pravoslavnim državama. Postojao je snažan pokret i žestoka katolička vjerska kampanja protiv islama. Neki albanski sveštenici su otvorili škole na italijanskom jeziku i ovi katolički sveštenici su počeli da predaju albanski jezik u tim školama, iako su imali veoma mali broj učenika (broj tih učenika nije prolazio više od deset).
Najpoznatiji sveštenici bili su Pjeter Budi, Pjeter Bogdani, Frang Bardi, Andrea Bogdani, itd., i iznenađujuće da se njihova imena i danas slave, od katoličkih, marksističkih i sekularnih Albanaca, ali sa muslimanskim imenima. U takvim okolnostima otvorena je i kršćanska štamparija za štampanje knjiga i časopisa. Svećenici su u nastavi primjenjivali čistu evropsku metodu i Albanci koji su tu pohađali, diplomirali bi po Zapadnoj metodi. Kršćanska religija i žestoka kampanja protiv islama na ovim teritorijama se počela širiti tokom 19. stoljeća.
Vrijedi napomenuti da je albanski nacionalni pokret u Renesansi dostigao svoj nacionalni, književni i vjerski vrhunac u periodu između 17-19. stoljeća. Takave pokrete karakteriziraju mnoga djela pisana arapskim pismom od strane muslimanskih albanskih pisaca, kao na primjer poetski i prozaični divani nekih sufija i sl. Neki divani su prevedeni s arapskog i turskog, dok je većina njih prevedena s perzijskog. Dakle, fenomen širenja islama je istovremeno karakterizirao širenjem raznih sekti i sufijskih doktrini.
Među najpoznatijim albanskim pjesnicima i piscima koji su pomagali na polju bektašijskog sufizma bili su: Dalip Frašer, Naim Frašer, Sami Frašer, Hasan Zyko Kamberi, Sulejman Naibi, Šeh Kadria, Nezim Frakula, Derviš Hasani, Baba Abidin Leskoviku, itd.
Ne bi trebalo da nas čudi postojanje sufijskog fenomena među Albancima, jer se Osmansko carstvo nije protivilo sufijskim tarikatima i raznim drugim doktrinama. Osmanlije su podržavale sufijsku misao i njene različite doktrine, izuzev Bektašijske sekte.
Zbog radikalnih dešavanja koje su albanske zemlje doživljavale u raznim intelektualnim, književnim, nacionalnim i vjerskim sferama, albanski sveštenici su iskoristili priliku i preveli svete vjerske tekstove sa latinskog, italijanskog i grčkog jezika na albanskom jeziku, onda su ih objavili i distribuirali među Albancima, diljem albanskih zemalja i tu svakako moramo naglasiti da je cijela ova njihova kampanja razvijena pod motom zaštite i učenja albanskog maternjeg jezika!
Ako budemo analizirali takve prozne i književne spise i poetske divane, primijetit ćemo da su kroz njih analizirali društvene probleme, potom vjerske, političke i ekonomske, a doživljavali su albanski narod u svim sferama onako kako su Albanci doživljavali sebe. Čini se da su našli potpunu slobodu da pišu o pitanjima slobode i ropstva pod osmanskom vlašću, prezirali Osmanlije, jer ih pitanje Albanaca nije zanimalo.
Za postizanje ovog cilja, tačnije, za podsticanje mržnje, koristili su najružnije i najgrublje riječi, samo kako bi se osvetili. Druga grupa je ispitivala pitanja nezaposlenosti i siromaštva među Albancima, dok su se neki drugi bavili pitanjem imigracije i napuštanja zemlje ili domovine, posebno ljude koji su svoju djecu ostavili u izuzetno teškim uslovima.
U njihovim spisima ima i osvrta na materijalna pitanja, kao npr. Pitanje bogatstva i ljubavi ljudi prema novcu bez ikakvog izuzetka, bilo to ljudi islamske vjeroispovesti, vođe, sudije ili običnih ljudi. Pisali su i o pitanju široko rasprostranjenog mita i finansijske korupcije, pitanje krvne osvete koja je postojala među Albancima stoljećima i pitanje mržnje i zavisti među religioznim muslimanima, zbog bliskih veza nekih od njih sa sultanom.
Poznavanje albanske islamske književnosti, bilo to sufijske ili sunitske ima veliku vrijednost, jer je to veliko bogatstvo koje predstavlja doktrinu islamske verske misli kod Albanaca, baš kao što i odražava albansko društvo. Od ostalih društvenih problema u ovom periodu, to je i podrška muslimanskih Albanaca u fenomenu vjerske tolerancije i mirnog suživota među muslimanskim Albancima, pravoslavcima i hrišćanima, jer po njima razlike među religijama ne bi trebalo da stvara mržnju. Pred njima je stajao zajednički neprijatelj i njime su bile ugrožene obje strane, dakle, taj neprijatelj je bio Osmansko carstva!!!
Nema sumnje da je ova neprijateljska kampanja vođena protiv islama i muslimana, upravo u vrijeme kada su susjedne neislamske države podržavale i ohrabrivale neke Albance u takvim destruktivnim idejama, te kolonizirajuće države našlje su vjersku, intelektualnu, sifijsko-bektašisku povezivost i most između njih i Albanaca da ostvare svoje ciljeve i ciljeve hristijanizacije.
Faktor obrazovanja, kulture i književnosti također je ispitivan u njihovim radovima. Jedan od važanih faktora u procvatu islama među Albancima bio je i njihova potraga za znanjem u različite zemlje svijeta. Neki od njih da bi studirali otišli su u Egiptu, na Univerzitetu Al Az’har, neki u Indiji a dobar dio njih u Tursku, tačnije u glavnome gradu Carsta, u Istambulu. Pored ovih odabranih destinacija za proučavanje nauke, neki su otišli i u Iranu, Libiji, Libanu, Parizu, Italiji kao i na jos puno drugim mjestima. Od albanskih imigranata koji su imigrirali u arapskom svijetu i postali veliki svjetski učenjaci možemo izdvojiti:
- Šejh Muhaddis Abdulkadr Arnauti (Allah mu se smilovao) živeo i radio u Damasku-Siriji, poznat je kao ekspert hadisa u 20. stoljeću i recenzent velikog broja knjiga hadiske literature;
- Šejh Muhaddis Nasiruddin Albani (Allah mu se smilovao) živeo je u Ammanu, i proveo je čitav život doprinoseci hadiskoj nauci;
- Šejh Muhaddis Šu’ajb Arnauti, je imao podjednaki autoritet kao i ova prva dva pomenuta učenjaka;
- Prof. Dr. Muhamed Mufaku – Arnauti, živi u Ammanu-Jordanu, i djeluje kao renomirani historičar i učenjak; i:
- Šejh Vehbi Sulejman Gavoći, (Allah ga počuvao), poznati fakih u Damasku-Siriji, poznat je kao čuveni ekspert hanefijskog fikha.
Također bilo je i nemuslimana koji su putovali u Itali, Bugarsku i Grčku kako bi se usavršavali kršćanskim učenjima (katoličkim i pravoslavnim), kao i u Sjedinjenim Američkim Državama za rad i obrazovanje ili drugim zemljama.
Uticaj turskih i arapskih škola na albanske učenjake bio velik, to se jasno vidi iz njihovog odnosa prema nekim društvenim i vjerskim pitanjima. S punim uvjerenjem možemo slobodno reći da je postojalo zajedničko mišljenje između diplomaca u Azharu i onih u Istambulu, jer su obje grupe pozivale na reformu metode vjeronauke i neka druga društvena i vjerska pitanja.
Albanski inteklektualci uglavnom nisu odbacivali ideju reformističke škole, i o ovome ćemo ako Bog da pisati u nastavku ovoga rada.
Nažalost, nismo u mogućnosti da dalje pišemo isticanjem drugih primjera prikazavši još bolju sliku, koliko su škole i civilizacije drugih naroda pomogle albanskim učenjacima kao što je Utjecaj perzijske civilizacije, koji je bio velik u razmišljanjima i stavovima albanskih učenjaka, da su mnogi od njih prevodili persijsku književnost i historiju na albanskom jeziku, literatura koja i danas postoji.
Dakle, kao šo možemo vidjeti da njihovi kontakti s drugim ličnostima i različitim civilizacijama nisu ih spasile od oštećenja i negativnih uticaja.
Među faktorima koji su utjecali na procvat islama kod Albanaca bio je i fenomen učenja napamet časnoga Kur’ana (hifza). Fenomen učenja Kur’ana postoji još od davnina i kao takav se smatra prestižnim i on se odvija od samog dolaska islama na albanskom području.
Hifz Kur‘ana se odvijao u mektebu i po kućama, dok su kasnije formirane i posebne vjerske škole za vjerske nauke, kao na primjer u Prizrenu, gdje je u vrijeme osmanske vladavine prije četiri stoljeća izgrađena veoma autoritativna vjerska škola – Medresa. “Gazi Mehmet Paše”.
Ovu školu su završili mnogi učenjaci i hafizi časnoga Kur’ana. Malo je bilo učenika koji su tu školu zavrišil a da hafizi Kur’ana nisu postali. Na osnovu nekih podataka i statistika, između 1950-1994. godine, diplomiralo je 70 hafiza Kur’ana plemenitog, gdje je većina njih bilo muškaraca, ali bilo je i veliki broj žena koje su pohađale hifz Kur’ana časnog.
U makedonskim gradovima u kojima žive Albanci, u posljednjem godinama ovog stoljeća ovaj fenomen je očigledniji, življi i aktivnijih među njihovim imamima i vjernicima. U ovim albanskim zemljama pojavili su se čitaoci sa lijepim i reprezentativnim glasovima, sa toliko jakom memorijom Kur’ana, koja se po preciznosti može porediti sa kompjuterima, dakle, njihovo pamćenje je bez ikakve zabune.
Ovakva preciznost hifza je plod ranog početka memorizacije od desete ili dvanaeste godine, čak i u konkretnim slučajevima ima djece koja uz pomoć i blagoslov Gospodara memorizaciju Kur’ana završi do svoje šeste godine,1 kao što je bio slučaj prije deset godina, sa hafizom iz grada Tetova u Makedoniji. Iz historije albanskih učenjaka u moderno doba jasno se može uočiti da biografski podaci potvrđuju da je većina njih naučila napamet Kur’an časni, i danas postoji velika želja za nastavkom ovog božanskog fenomena među albanskim muslimanima. Veliki broj djece i ne poznaju arapski jezik, tj. nisu u stanju govoriti, ali toliko lijepo i vješto uči Kur’an časni sa svim pravilima (tedžvidom), da kod nas izaziva različiteb emocije.
Nedavno je u Kavaji, u Albaniji, osnovana vjerska škola isključivo za učenje Kur’ana časnog, tu učenici uče i druge vjerske predmete, ali i druge nauke i jezike poput, engleskog jezika, potom informatiku itd, ali njihov puni fokus je u memorizaciji Kur’ana časnog. Takav rad je zaista nevjerovatan a koliko nam je poznato prvi ovakvog tipa.
Molim Allaha Milostivog da ih blagoslovi u radu i životu i nadamo se da će se u budućnosti otvarati još ovakvih škola u drugim gradovima Albanije, Kosova, Sjeverne Makedonije i Crne Gore.
Oslanjam se iskreno na svoga Gospodara, samo On upučuje na Pravome Putu!
—————————————————————————————————–
- Hodža koji je učio ovo malo dete je Šejh Muhaffiz Mulla Mahmud Aslani iz Tetova, Allah ga blagoslovio, koga sam imao čast upoznati prije tri godine, da lično vidim kako on praktično uči djecu učenju Kur’ana. Po mom mišljenju i gledajući njegovu metodologiju hifza, prisustvovao sam i ubedio sam se da pomenuti hodža – mašallah- bio je veoma vješt i stručan u učenju Kur’ana napamet u 20. stoljeću, jer je ceo svoj život posvetio ovom visokom i uzvišenom cilju. Napuštao je kuću u vrijeme sabah-namaza i vraća se kući nakon jacije namaza. Broj hafiza koji su do sada završio hifz s njim je 101 i ne znam da li postoji još neko u islamskom ili arapskom svijetu ko ga je nadmašio po ovom pitanju. Allah nas učinio poput njega!
Pogledaj opširnije: Prof. Dr. Hfz. Hajredin Hodža, “Albanski tefsir i mufessiri u savremenom dobu”, Prijevod: Dr. Mirsad Aslani, Prizren, 2022., str. 80-101.
