SELO MLIKE NAJSTARIJA DŽAMIJA NA BALKANU SE NALAZI NA KOSOVU – Dr. Haruni: Dokaz da Islam u Gori ima duboke korijene

Mnogi tvrde da je Mlička džamija, najstarija muslimanska bogomolja na Balkanu, dok nišan-ploča ne prestaje biti predmet istraživanja, rasprava, potvrđivanja ili osporavanja historičara i istraživača sa Balkana i šire

O mličkoj nišan-ploči i historijskom razvoju džamije, pisali su dr. Sadik Idrizi, rahmetli Vejsel Hamza, Ilber Redžepi i drugi autori iz Gore, objavljivani su prublicistički prilozi u časopisima na bosanskom jeziku na Kosovu; Selamu, Kosovskom avazu i Alemu, još prije toga, u sarajevskom Preporodu ali i drugim publikacijama. Nišan-ploča na Mličkoj džamiji je postala i predmetom zanimanja i istraživanja dr. Sejfidina Harunija, profesora arapskog jezika na Teološkom fakultetu u Sakariyi (Turska). 

”Uzimajući u obzir dosadašnje prijevode natpisa, nije teško zaključiti da je nedovoljno poznavanje osmansko-turskog jezika bilo razlog zbog kojeg su neki njegovi dijelovi pogrešno prevedeni. Smatram da nišan-ploča jedne od najstarijih džamija na Balkanu zaslužuje podrobniju analizu i prijevod sadržaja teksta koji nije u potpunosti rasvijetljen“, tvrdi dr. Haruni. 

Dva su različita prijevoda natpisa koja su trenutno dostupna u knjigama, časopisima i gotovo na svakoj internet stranici na kojoj su objavljeni podaci o nišan-ploči:
Prvi prijevod: “Dogradio ovu velelepnu džamiju Ahmed-aga u godini 1268. kao što je bila sagrađena 688. po Hidžri, i tarih joj reče.” (Sadik Idrizi, Gora Daleka i Sama, ALEM, Prizren) i drugi: 1. Obnovio ovu uzvišenu // 2. džamiju Ahmed-Aga pir // 3. (koji se) uputio daleko, udaljio // 4. oprostio njima dvojici Svevišnji i Svemogući // 5. prva godina 1238. // 6. kao godine 688” (Vejsel Hamza – List Alem, br. 108.)

Za ove prijevode, dr. Sejfidin Haruni, kaže da su nepotpuni i s izvjesnim nedostacima. 

“Prvi prijevod je nepotpun, dok u drugom, godina renoviranja džamije vjerovatno je greškom navedena kao 1268., (ispravno – 1238 po hidžri); dok dijelovi natpisa “kao što je bila sagrađena, tarih joj reče, po hidžri” nisu vjerni dotičnom tekstu. Ipak, drugi prijevod je potpuniji, dok su neki dijelovi natpisa vjerovatno pogrešno pročitani pa stoga i neispravno prevedeni. Iako se prijevod trećeg reda (koji se uputio daleko, udaljio) uklapa u ono što se naročito kod nas priča o Ahmed-agi i njegovoj porodici, a to je da se doselila s prostora  današnje Sirije u današnju Goru, smatram da pomenuto ne odražava ono što uistini piše na ploči. Do greške u prijevodu je najvjerovatnije došlo zbog toga što je posljednja riječ u drugoj rečenici pogrešno pročitana kao ‘pîr’, što na persijskom jeziku znači “šejh, učenjak” (vidi sliku br. 1), a prva riječ nakon toga kao glagol ‘taqassâ’ (ىّصقت) ili kao glagolska imenica ‘taqassî’ (يّصقتلا/ّصقت), što na arapskom jeziku, u zavisnosti od prijedloga s kojim se ovaj glagol upotrebljava, znači “udaljiti se, daleko otići, temeljito istražiti” i sl. 

U drugom redu gore, prijevoda Vejsela Hamze, radi se zapravo o reči ‘pür’ (رپ), što na persijskom jeziku znači “pun, prepun”, dok riječ nakon nje treba biti pročitana kao “taksîr”  (ريصقت),  što  na arapskom znači “nedostatak, manjkavost, zapostavljanje, propust” i tome sl. Sintagma pür-taksîr, prema tome, znači “griješan, s nedostatkom, koji nije savršen”. U klasičnom periodu uobičajeno je bilo da se atributi poput pür-taksîr ili pak el-hakîr (bezvrijedan, ništavan, beznačajan, prezriv) pripisuju sebi iz skromnosti i poniznosti pred Allahom dž.š.
Riječi pîr i pür u persijskom jeziku pišu se različito. Naime, pîr se piše sa slovom ‘j / ي’ (ريپ), koje u datoj riječi stoji kao dugi vokal, a koje ne nalazimo na natpisu, dok se pür piše bez slova ‘j’ (رپ). Što se tiče druge riječi, ona se ne može pročitati kao glagol, jer se u ovom slučaju ne završava elif maksûrom (ى), već slovom ‘jâ’ (ي). Ona se ne može pročitati ni kao glagolska imenica, jer da bi imenica ovog glagola na kraju došla sa slovom ‘jâ’ prema pravopisu odnosno gramatičkim pravilima arapskoga jezika, potrebno je da na njenom početku stoji određeni član ili da ista bude prvi član genitivne veze”, dodaje dr. Haruni.

Prema Haruniju, uz napomenu da ono što je u zagradama nije od originalnog teksta, transkribovani tekst natpisa ispisan na arapskom i jednim dijelom na osmanskom, odnosno persijskom jeziku, u prijevodu bi značio:

1.   Kad ’ammera haze’l-džâmi’aš-šerîf Ahmed Ağâ (prvi i drugi red)
2.   Pür-taksîr, ‘afâ ‘anhumâ el-‘aliyyu’l-kadîr (treći i četvrti red)
3.   Senete 1238
4.   Evvelâ
5.   —— ——
6.   Senete 688

Ili u prijevodu:

1.   Obnovio ovu časnu džamiju Ahmed-aga,
2.  (koji je, kao ljudsko biće,) griješnik (pre)pun grijeha i manjkavosti. Neka obojici (i njemu i onome koji ju je prvi izgradio ili obnovio) oprosti Uzvišeni i Svemogući (Allah dž.š).
3.   Godine 1238. (1822.)
4.   Prije toga
5.   —– ——
6.   Godine 688. (1289.) 

U daljoj analizi nišan-ploče, ulazeći u sadržaj teksta, postavlja se pitanje da li su džamiju u Mlikama izgradili prije sto godina, prije dolaska Osmanlija, arapski imigranti iz Haleba. Iako je ova pretpostavka danas gotovo opšteprihvaćena u Gori, ploča ne nudi neke podrobnije informacije. 
“Sa ploče saznajemo da je džamija izgrađena (ili možda obnovljena) 1289. godine po gregorijanskom kalendaru (safer, 688. po hidžri) a obnovljena (dograđena) po drugi put od strane Ahmet-age 1822. (1238. godine po hidžri). Po ovome, poznata nišan-ploča koja se i dan danas nalazi ispred Mličke džamije, je stara samo dva vijeka, tačnije 199 godina. Drugo, džamija je, nakon svoje prve gradnje ili renovacije od strane Ahmed-age, obnovljena tek poslije pet i po vijeka, tačnije nakon 533 godina. Pri renoviranju džamije nije teško pretpostaviti da je Ahmed-aga također naišao na nekakav natpis ili ploču na kojoj je stajao datum od 688/1289. godine, te ga je kao takvog prenio na svoju ploču. Može se pretpostaviti, čak šta više i zaključiti, da na ploči koju je Ahmed-aga našao prije renoviranja džamije nije bilo drugih imena i drugih datuma renovacije zato što aga, kao što smo već vidjeli u prijevodu, upućuje dovu samo za dvojicu. To je vrlo zanimljiva činjenica koja za sobom povlači druga pitanja: Da li je Ahmed-aga, kada je obnavljao džamiju, bio uopšte svijestan toga da on obnavlja džamiju koju su njegovi preci izgradili i pomno čuvali punih 533 godina? I ako jeste, zbog čega se u svojoj dovi nije pomolio da se Allah dž.š. svima njima, cijeloj njegovoj porodici smiluje i oprosti!? Prihvatimo li tezu da je Ahmed-aga na džamiji koju je trebao renovirati našao natpis sa datumom, imenom i prezimenom njegovog čukun-čukun-čukun dede (…Aga). To bi za njega trebalo biti veliko ushićenje i velika čast, da on bude obnovitelj džamije koju su njegovi preci prije pet i po stoljeća na istom mjestu sagradili. Zar Ahmed-aga ne bi baš ništa oko toga naveo u svome potpisu na ploči? Po meni, to je skoro pa nemoguće!”, tvrdi dr. Sejfidin Haruni, prevodilac natpisa sa nišan-ploče Mličke džamije i dodaje:
“Ahmet Aga u potpisu nikako ne pominje porodicu Aga. Prema riječima sa ploče, tačnije prema njegovoj dovi koju je u svom potpisu uputio Allahu dž.š., možemo iznijeti čvrstu pretpostavku da aga pri obnovi džamije osim godine (možda i imena ili pseudonima graditelja ili obnovitelja) nije posjedovao nikakve druge informacije o historijatu džamije”.

Ono što je na ploči ispisano, kaže Haruni, ne daje nam jasne informacije i oko toga da li je džamija 1289. godine prvi put izgrađena ili je i ta godina zapravo godina renovacije. 

Zanimljivo je što Ahmed-aga ispod svoje godine renovacije (1938./1822.) nije napisao nešto poput “ّخيراتّ،..انبّدق سيسأتّ،ءانبلا” ili pakّ”..ةنسّسسأّ،ينب…” što  bi na arapskom značilo “izgrađena, podignuta  od strane tog i tog, godine te i te”, već ispod njegovog datuma stoji riječ ‘evvelâ’ što na osmanskom, odnosno arapskom  jeziku znači  “prije toga”.  

Obzirom na to da u svom potpisu Ahmed-aga govori o renovaciji (koristeći glagol ‘ammera’ّ što na arapskom doslovno znači poživiti, obnoviti), kada na kraju natpisa kaže “prije toga godine 1289” da li ovom kratkom porukom ukazuje na izgradnju ili na renovaciju? 

“Mišljenja sam da je u pitanju renovacija jer kada bi u pitanju bila gradnja on bi to morao, kako sam gore naveo, napomenuti na drugačiji način, ne završavajući svoj potpis samo sa “prije toga, godine 688/1289”.  Kada kažemo da je određena džamija renovirana te i te godine, a prije toga te i te, da li time ukazujemo na prethodnu renovaciju ili na prvu izgradnju. Naravno na renovaciju! Slučaj je isti i sa pločom. Po svemu sudeći Arapi ili Turci Seldžuci, ili neko treći kako god, su 688/1289. godine renovirali džamiju koja je još ranije bila izgrađena na našim prostorima”, nastavlja svoju analizu dr. Haruni, eskpert arapskog jezika. 
“Zanimljive su dvije riječi ili pak dva simbola koji se nalaze na kraju natpisa između riječi ‘evvelâ’ (prije toga) i ‘senete 688/1289’ (godine 688/1289.), prva, sa tri slova ‘k s n’ a druga samo slovo ‘s’ ili ‘s n’. Pretražio sam gotovo sve enciklopedijske riječnike arapskog jezika, ali nisam naišao na riječ s ovom osnovom. Oni koji su pokušavali da odgonetnu natpis u gore dva navedena prijevoda tu riječ su najvjerovatnije pročitali kao ‘ke-sinn’ ili ‘ke-seneti..’ što bi na arapskom jeziku značilo “kao godine te i te…”.  Ali, ispod te dvije riječi postoji još jedna jasno čitljiva riječ i ona je upravo ta koja se treba pročitati kao ‘senete’/“godine 688/1289“, ističe dr. Haruni.

« Takvim čitanjem bi dvije riječi istog značenja », nastavlja Haruni, « došle jedna iza druge (Kao godine 688/1289) što je, svakako, nelogično ». 
On dodaje da prijevod u dva reda u tekstu Vejsela Hamze (prva godina 1238, kao godine 688) nije ispravan. 
« Također, u ovom prijevodu, kao što vidimo riječ ‘evvelâ’ je uzeta kao pridjev/atribut za godinu (prva godina)  što, također, nije ispravno. Kao što znamo arapsko pismo se čita s desna na levo i obzirom na to da je u ovom redu riječ ‘evvelâ’ prva, pa onda ide godina, pročitana kao “prva godina 1238”. Zapravo, ni u arapskom a ni u osmasnkom jeziku riječ ‘evvela’ za imenicu koja dolazi prije ili poslije nje, nije pogodna kao pridjev/atribut », smatra dr. Sejfidin Haruni.

Ovoj činjenici, ide u prilog i to što se godine tj. brojevi u arapskom pišu s lijeva na desno. Tako da je ovdje redosljed pri pisanju riječi na ploči bio sljedeći: «Najprije riječ ‘senete’ (godina), zatim odmah ispod broj ‘1238/1822’ i tek na kraju riječ ‘evvelâ’ (prije toga), zatim se riječ ‘evvelâ’ spaja sa donjim redom ‘k s n’ itd. (vidi slike br. 5 i 6). Ovome ide u prilog i godina u posljednjem redu (1289/688) na kraju natpisa (vidi sliku br. 7) koja je napisana sa lijeve strane. Upravo zbog toga što se brojevi pišu, s lijeva na desno.

“Ovdje ću se zadržati na gore pomenute, nažalost, neodgonetnute dvije riječi ili dva simbola (نسّنسك) koja se nalaze između riječi ‘evvelâ’ (لاّوأ) i riječi ‘senete’ (ةنس) (vidi donji dio slike br. 6). Kao što sam već istakao u arapskom jeziku ne postoji nikakva riječ sa osnovom ‘k s n’. Pretražio sam i riječnike persijskog jezika ali na ovaj korijen nisam naišao. Tu riječ bi za sada jedino mogli da pročitamo na osmansko-turskom jeziku kao ‘kesen’ što znači “onaj koji siječe, presijeca” itd, s tim što je taj prijevod nelogičan u ovom kontekstu. Obzirom da ovakve riječi nema u arapskom, persijskom i turskom jeziku, preostaje nam mišljenje da se radi o  vlastitom imenu ili nekakvom “niku” prvog graditelja ili obnovitelja džamije”, podvlači dr. Haruni.
Ahmed-aga je, dakle, u svom potpisu najprije naveo da je u pitanju obnova, odnosno renovacija džamije, odmah zatim je uputio dovu za sebe i za još jednoga bez navedbe njegovog imena a na kraju je ispisao godinu renovacije.  
Obzirom  da  graditelja  ili  obnovitelja  nije pomenuo u svojoj dovi njegovim ličnim imenom, logično je da na kraju ploče iznad prve godine gradnje ili renovacije (1289) stoji ime  ili nik/šifra prvog graditelja ili obnovitelja.  
“Zanimljiva je još jedna informacija koju sam dobio od jednog studenta iz Irana u vezi sa reči ‘kesen’. Rekao mi je da za takvu riječ u persijskom jeziku nije čuo ali da zna da u njegovoj zemlji, blizu grada Tebriza postoji gradić po imenu Kesen. Grad je nastanjen sunitima turskog porijekla”, kaže dr. Haruni, profesor arapskog jezika na Teološkom fakultetu u Sakariji.***
U  vezi  sa  izgradnjom  najstarije  džamije  na  Balkanu  od  strane  sirijske  porodice  iz Haleba, u gore pomenutoj knjizi dr. Sadika Idrizija, a i po mnogim internet stranicama, također se navodi i jedan vrlo diskutabilan dokument (vidi sliku br. 8) koji je iz Haleba 1995. godine od strane Ministarstva Vakufa Sirijske Arapske Republike nama poslat (kako se na slici vidi poslat je faksom) kao potvrda teze da je džamija o kojoj je riječ izgrađena od strane  sirijske porodice el-Aga.

Prijevod Pisma:

“Mi,  Muftijstvo  Okruga  Halep,  u  Arapskoj  Sirijskoj  Republici,  potvrđujemo  da  je porodica Al-Aga jedna čvrsta i drevna porodica od koje je nekoliko članova iselilo 1095. godine i nastavljeno je njihovo iseljavanje do 1291. godine i izgradili su džamiju u njihovom selu Mlike da  im  bude  mjesto  za  obavljanje  vjerskih  obreda.  Na  osnovu  toga,  ova  džamija  je  zaista vlasništvo  ovih  porodica,  odnosno,  arapskih  muslimanskih  iseljenih  porodica  i  nije  od osmanlijskih građevina. Mi potvrđujemo njihovo vlasništvo i molimo nadležne da im u tome pomognu.” (Preuzeto iz knjige “Gora Daleka i Sama”, Sadik Idrizi)

“Prije nego što počnem sa analizom teksta, želim da napomenem da ono što meni ovdje prvo  zapada za oči jeste rukopis ovog dokumenta. Kao vrlo važna institucija (mislim na Muftijstvo  okruga Halep), na zahtjev ljudi iz druge države o jednoj (bar za njih) važnoj i ozbiljnoj temi, poslala je tekst koji je napisan vrlo nečitkim rukopisom koji kao takav, prije svega, ukazuje na aljkavost, užurbanost i neozbiljnost.

Na slici dokumenta obilježio sam dvije reči. Prva od njih je u datom prijevodu pogrešno pročitana a druga, meni zanimljivija od prve, izostavljena, iako je jasno napisana i čitljiva. Prva riječ je najvjerovatnije pročitana kao “ةيبلص” (sulbijje) od riječi sulb što na arapskom znači “čvrst” te je s toga i prevedena zajedno sa imenicom ispred nje kao “…. čvrsta porodica” (vidi drugi red  prijevoda). Međutim, tu riječ treba pročitati kao “ةيبلح” (halebiyye) a dotična  sintagmu prevesti  kao “porodica iz Haleba”, odnosno “halepska   porodica.”   
Druga riječ  koja je izostavljena je ime ‘Jugoslavija’. Na osnovu toga  prijevod prve rečenice bi,  zapravo, glasio ovako:

“Mi, Muftijstvo  Okruga  Halep, u Arapskoj Sirijskoj Republici, potvrđujemo da je porodica Al-Aga jedna drevna porodica iz Haleba od koje (se) je nekoliko članova 1095. godine iselilo u Jugoslaviju”…

Tokom  istraživanja, Haruni kaže da tražio detaljne informacije o “arapskoj” porodici el-Aga. Ipak, on je mišljenja da riječ ‘aga’ kod pomenutog Ahmed-age nije prezime i ne označava pripadnost nekom plemenu ili porodici. 
“Riječ ‘aga’ je mongolskog porijekla koja se još od ranih perioda koristila kod Osmanlija kao zvanje za vojna lica različitih rangova. Opšte je poznato da korišćenje prezimena uz vlastita imena u osmanksom periodu, kako kod Turaka tako i kod Arapa, kao i kod drugih muslimanskih zajednica širom Imperije, nije bila praksa. 
Po službenim dokumentima i uopšteno za identifikaciju ljudi uz vlastita imena stajala su generalno imena njihovih očeva (npr. Ahmed b. (ibn) Sulejman – Sulejmanov sin Ahmed; Aiša bint Omer – Omerova kći Aiša), razni nadimci ili zvanja koja su se sticala raznim okolnostima u društvu (npr. bej, paša, aga, efendi; ili pak imena pripadnosti gradu, državi, regiji i sl. kao npr. Bosnevî, Prizrenî, Akhisârî i sl.). Ovdje je potrebno napomenuti da je zvanje ‘aga’ bilo među najrasprostranjenijim zvanjima u osmanskoj imperiji a dokaz tome su stari osmanlijski nišani koji su prepuni “agama” širom Balkana. Riječ ‘aga’ u početku se kombinovala s imenima vojnih i administrativnih ureda i koristila se za označavanje određenih činova kod janjičara i spahija. Kasnije postaje zvanje ili titula koja se daje seoskim  upravnicima i velikim zemljoposjednicima ili ljudima koji su u najmanju ruku imali privilegovan položaj i autoritet u društvu”, podvlači dr. Haruni, koji je rođen u Kruševu, kod Dragaša.

Kao jedan od primjera, dr. Haruni navodi detalje nišana graditelja centralne džamije kao i njena kitaba u selu Brod. 
“Po kitabi džamije a i po nišanu, vidi se da je graditelj brodske centralne džamije takođe neki Ahmed-aga, koji je na ahiret preselio 1202/1878. godine (35 godina prije renoviranja ili podizanja ploče na Mličkoj džamiji). Ako ploča mličke džamije nije podignuta 35 godina poslije renovacije džamije (što je po meni slaba pretpostavka) onda se ovdje radi o dvije različite ličnosti. Ono što je najbitnije je to što i na nišanu a i na kitabi brodske džamije stoji  napomena da je dotični Ahmed-aga “SERDENGEÇTI AGASI” (vojnici dobrovoljci među janjičarima koji su se borili na prvoj liniji i su bili među prvima u proboju zida prema neprijatelju) po čemu saznajemo da riječ ‘aga’ koja stoji uz njegovo ime ne označava pripadnost nekom plemenu ili porodici već njegovu titulu (vidi sliku br. 9 i br. 10).  Velika  je  vjerovatnoća da je i sa obnoviteljem mličke džamije isti slučaj”, podvlači dr. Haruni.

Sa druge strane kroz nekoliko izvora na arapskom jeziku, na koje sam naletio tokom istraživanja, došao sam do saznanja da također postoji porodica el-Aga koja vodi korijene iz grada Haleba. Ono što je zanimljivo je to da preciznije informacije o porodici el-Aga u svim izvorima datiraju kraj 16-og i početak 17-og vijeka. Ovu činjenicu potkrepljuje i porodično stablo familije el-Aga na koje sam naletio u knjizi “Ithâfu’l-e’izzeti fî Târîhi’l-Gazze” (Usmân Mustafa et- Tibâ’, Mektebetu’l-Yâzidžî, tom III, str. 513-514). Prvi na stablu je Osman Aga za kojeg se u knjizi navodi da je od halepskih agi (Ağavâtu Haleb) a nakon njega dolaze njegova dva sina Husein Aga i Mahmut Aga koji su se iz Haleba odselili u Gazu (Palestina) 1581. godine. Autor knjige koju sam gore pomenuo navodi da su ovi članovi porodice el-Aga čerkeskog odnosno turskog porijekla (Vidi, tom II, str 338-339). Članovi porodice el-Aga u Gazi, odnosno u gradu Han Junus (kao čuvari poznate tvrđave Han Junus) bili su i ostali do današnjih dana najstarija i najpoznatija porodica na tim prostorima. Ako je 1581. godina,  godina preseljenja Osman Aginih sinova iz Haleba u Palestinu, onda je lako pertpostaviti u kojem periodu je živio njihov otac Osman Aga. Sa druge strane znamo da su područja Halep i Gaza (Han Junus) poslije borbe sa memalučkim sultanima prešli u ruke Osmanlija na čelu sa Javuzom Sultan Selimom, 1516. godine. Zanimljivo je da se period poslije prelaska Haleba u osmanske ruke tačno poklapa sa periodom u kojem je živio Osman Aga – prvi čovjek na porodičnom stablu familije el-Aga. 

Sve ovo ide u prilog tome da historija porodice el-Aga vezana za grad Haleb počinje nakon 1516. godine, odnosno nakon prelaska grada Haleba u osmanlijske ruke.

Ovdje se postavlja pitanje preko kojih spisa, arhiva ili knjiga, halepsko muftijstvo je došlo do  informacije da je nekoliko članova porodice el-Aga iseljeno na prostore “Jugoslavije” negdje sto godina prije dolaska Osmanlija na Balkanu. Mi to ne znamo, zato što nam taj dokument nisu poslali, a trebali su. Svakako da u tim njihovim spisima, ako ih uopšte ima, ne prolazi ime Jugoslavija. Ako je informacija uzeta iz neke klasične knjige ili iz neke arhive nema sumnje da u tim spisima Jugoslavije kao države nema. Čudno je da Muftijstvo nije navelo imena mjesta kako prolaze u starom klasičnom tekstu ili arhivi pa tek u zagradama napisalo da su to prostori današnje, odnosno tadašnje Jugoslavije. Ipak, sve bi se to na neki način možda moglo i pozlatiti da Muftijstvo nije pretjeralo u detaljisanju kada je navelo informaciju da su odseljeni članovi porodice el-Aga “izgradili džamiju u njihovom selu MLIKE da im bude mjesto za obavljanje vjerskih obreda”. Navođenje imena sela Mlike je već ozbiljnija stvar i bitan detalj koji se ne može tek tako prihvatiti sa jednog lista papira, napisanog 1995. godine, bez ikakvog priloga. Zbog svega navedenog, sve dok se ne pojavi klasična literatura ili arhivska građa koja potvrđuje ovu informaciju, mišljenja sam da ovaj dokument neće i ne bi trebao imati nikakvu historijsku vrijednost i težinu. Ono što ovdje još više ukazuje na pristrasnost je to što su nadlježni iz Muftijstva, nakon navedenih detalja, svoje pismo završili kategoričkim zaključkom da dotična džamija nije od osmanlijskih građevina, iako se to od njih, vjerujem, nije ni tražilo.

Dakle, Mlička  džamija  je  od  strane  Ahmeda-age  obnovljena  prije  dva  vijeka  (1822.),  tačnije  prije 199 godina. Tvrdi dr. Sejfudin Haruni, profesor arapskog jezika na Sakarija Univerzitetu. 

“O njenoj prvoj gradnji (po meni, više renovaciji) od 1289. godine za sada, osim godine, nemamo drugih povjerljivih informacija. Po onome što je napisano na ploči, gore smo iznijeli logične pretpostavke da Ahmed-aga nije bio tog ubjeđenja da on obnavlja džamiju koja je  podignuta od strane njegove porodice ili njemu bliskih Arapa. Svakako, kao što sam i ranije istakao, mišljenja sam da kod Ahmed-age riječ ‘aga’ označava njegovu titulu a ne pripadnost nekom plemenu ili porodici. Ovoj pretpostavci, između ostalog, ide u prilog i titula brodskog Ahmed-age (serdengeçti ağası), uz čije ime na njegovim nišanima nije navedeno ime njegovog oca, upravo zbog toga što je bio u narodu poznat po svojoj tituli – aga.

“Obnovitelj  mličke  džamije  Ahmet-aga  je  1822.  godine  na  ploču  prenio  samo  godinu  i eventualno ime ili nekakav nik na koji je naišao na ploči stare džamije. Taj nik ili ime smo za sada pročitali kao Kesen za koje se može pretpostaviti da je vlastito ime ili pseudonim prethodnog graditelja ili obnovitelja džamije ili pak ime grada Kesen koji se nalazi u Iranu, blizu grada Tebriza, na teritoriji koja je nastanjena Turcima iz Azerbejdžana. 
Da li je uz 1289. (13. vijek), na ploči mličke džamije urezano ime grada iz kojeg su imigranti došli ili tuda prolazili da bude nišan za sljedeće generacije, to ne znamo, ali je poznato da je 13. vijek period kada se veliki broj seldžučkih turskih porodica iz Anadolije doselio na balkanske prostore bježeći od okrutog Džingiz Hana i njegove vojske. Prema onome što je na ploči ispisano i prema analizama koje sam naveo, moram ponovo podvući da sam mišljenja da je 1289. godina zapravo godina ozbiljnije renovacije mličke džamije. O periodu prije toga će raspravljati historičari. Opšte je poznato, također, da su nakon pobjede Alparslana u borbi na Malzgirtu 1071. godine Turcima otvorene kapije naše podaleke “komšinice” Anadolije.  Analizu tih ranih perioda i toka kretanja muslimanskih trgovaca i imigracija raznih mulimanskih naroda na balkanske prostore, kao što rekoh, ostavljam historičarima. Prema ploči i tarihu koji je na njoj urezan jedno je fakat, a to je da – islam u našoj Gori ima duboke korijene”, zaključuje dr. Sejfidin Haruni.