POVIJEST Dr. Jusuf Mulić: Pokolji muslimana na južnoslavenskom prostoru do II svjetskog rata

Pokolji muslimana otpočeli su u Crnoj Gori početkom XVIII stoljeća, nastavljeni u Bosni i Hercegovini u Prvom svjetskom ratu, zatim neposredno po završetku Prvog svjetsklog rata, uključujući i pokolj u Sandžaku nakon stvaranja Velike Srbije pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

POKOLJ U CRNOJ GORI 1702. GODINE U OKVIRU TZV. ISTRAGE POTURICA

Prema brojnim pisanim spomenicima, u Crnoj Gori, koja se tada sastojala samo iz četiri nahije: Crmničke, Katunske ili Cetinske, Lješanske i Riječke, bilo je oko hiljadu muslimana. Pod izlikom istrage poturica, Crnogorci su pod vladikom Danilom Šćepčevićem Petrovićem izvršili pokolj muslimana i porušili šest džamija. Time je, praktički, nestalo muslimana u Crnoj Gori. Do danas nije utvrđeno pobliže vrijeme kada se pokolj odigrao, pa se spominje period od 1702. do 1708. godine. U historiografiji, međutim, preovladava mišljenje da se to odigralo na badnje veče ili pred zoru 1702. godine. Sam vladika Danilo hvalio se kako je istjerao Turke iz Crne Gore upravo 1702. godine.

Budući da taj pokolj nije bio osvećen, a Crnogorci, potpomagani hercegovačkim vlaškim saplemenicima, stalno uznemairavali Hercegovinu, bosanski valija Ahmed-paša Osječanin (1711-1712) zaposjedne Crnu Goru. U borbama kod Careva Laza doživio je poraz i bio prisilljen na povlačenje.

Osokoljeni tom pobjedom, Crnogorci su s još više upornosti nastavili uznemiravati Hercegovinu, a Drobnjaci su 1703. godine na namazu ikindiji u kući kneza Malovića ubili hercegovačkog sandžakbega Redžep-pašu Nevesinjca, brata mu Musli-bega i sina mu Murteda-bega. To je središnjoj vladi u Carigradu/Porti dozlogrdilo, pa je bivšem velikom veziru i novom bosanskom valiji Mehmedi Numan-paši Ćupriliću (1713-1714) naredila da zarati s Crnom Gorom. On je s bosanskom vojskom stigao u Drobnjake 13. listopada/oktobra 1714. godine. Valiji su u pomoć stigli Hercegovci, pod zapovjedništvom hercegovačkog sandžakbega Bećir-paše Čengića, koji su u Drobnjake stigli preko Kotora i Albanci iz Skadarskog pašaluka pod zapovjedništvom valije Ahmed-paše, koji su stigli preko Skadra. Vojske su se sastale u Beranama. Crnogorcima su se pridružili Vlasi Drobnjaci. Združene ordije Bosanaca, Hercegovaca i Arbanasa, hamete su porazile Crnogorce i Drobnjake. Preživjeli su se sklonili u planine i u nepristupačne pećine. Numan-paša im je doskočio tako što ih je iz pećina istjerao paljenjem slame na njihovim ulazima. Mnogi su pokušali pobjeći, ali su bili pobijeni, pećine lagumima raznesene, a u njima su preostali našli smrt. One koji su jakim smradom od nekog gorućeg ulja (možda nafte ili sumpora), istjerao iz pećina, pobijeni su ili zarobljeni. Tom prilikom je pobijeno oko dvije hiljade Crnogoraca i Drobnjaka, oko tri hiljade zarobljeno, a ostatak je prebjegao na mletačku stranu. Oko dvije hiljade zarobljenih Drobnjaka, zajedno s ostalim članovima njihovih porodica, paša je poveo sa sobom i naselio ih na Glasinačkom Polju i okolini Vlasenice.

Kad je je Numan-paša Ćuprilić ostavio Crnu Goru, preostali bjegunci su se povratili i nastavili uznemiravati Hercegovinu. To je dozlogrdilo bosanskom valiji Muhsin-zade/Muhsinoviću Abdullah-paši (172o-1727), pa je u rujnu/septembru 1725. godine napao Crnu Goru i svu je orobio.

POKOLJ U SELU KORITA (BILEĆA) 1914. GODINE

U selu Korita (Bileća) bili su nastanjeni muslimani, Srbi i Hrvati. Prema popisu stanovnika iz 1910. godine, bilo je 70 muslimana, 11 pravoslavnih Srba i pet katolika. Muslimane su činili pripadnici rodova Čustovići, Dizdarevići (najbrojniji), Musići i Redžići.

Na samom početku Prvog svjetskog rata 1914. godine, mjesni su Srbi, zajedno s Crnogorcima, pobili sve muslimane i bacili ih u korićansku jamu. Ona je do 1941. godine nosila naziv Dizdaruša. Nakon toga, od straha pred novim pokoljima, muslimani su se se iselili i iz susjednih sela Planik i Meka Gruda i više se nikada tu nisu vratili. Ovo je bio početak etničkog čišćenja muslimana s njihovih vjekovnih ogništa.

Koljači muslimana Srbi poklani su 1941. godine i bačeni u jamu Dizdaruša. Poslije Drugog svjetskog rata, jama je preimenovana u Korićansku jamu, a uz jamu izgrađeno spomen groblje sa imenima žrtava. Po svetom načelu samoposrbljenih i posrbljenih Vlaha i Arbansasa da kult treba gajiti samo prema njihovim žrtvama, o poklanim korićanskim muslimanima više nije bilo pomena. Komunističke vlasti, u kojima su prevlast imali Srbi, nisu ništa preduzeli da se drugačije postupi.

NASILJA OKUPACIONE SRPSKE VOJSKE NAKON ZAVRŠETKA PRVOG SVJETSKOG RATA

Nakon ulaska oslobodilačke II srpske armije u Bosnu i Hercegovinu, otpočela su nasilja i zločini nad muslimanima, koja su se izražavala u nezakonitim pretresima i pljačkama kuća i druge imovine, paljenju imovine, nasiljima, razbojništvima, hapšenjima, prebijanjima muslimana po zatvorima i ubistvima. Skoro svakodnevno, Narodnoj vladi Narodnog jedinstva Bosne i Hercegovine stizale su tužbe sa svih strana. Nemajući oslonca na drugoj strani, pouzdanu adresu muslimani su našli u reisu-l-ulemi Džemaludin ef. Čauševiću. On se u više navrata krajem 1918. i početkom 1919. godine obraćao zapovjedniku II srpske armije vojvodi Stepi Stepanoviću i predsjedniku Narodne vlade Narodnog jedinstva Atanasiju Šoli, tražeći poštovaje svetosti kućnog praga, lične slobode i života, te zaštitu vlastitog imetka onih muslimana, težaka, koji svojim trudom zarađuju koru hljeba ko i njihovi drugogvi seljaci pravoslavne vjere, koji ih popljačkaše.

Na svoje pretstavke reisu-l-ulema Čaušević nije dobio nijedan odgovor, a sve je nastavljeno po starom. Nakon toga, uputio je pismo Narodnoj Vladi Narodnog jedinstva sa zahtijevom da s nasiljem nad muslimanima prekine. U pismu je naveo da sve to čine sugrađani pravoslavne vjeroispovijesti u svojoj zanesenosti zadahnuti vjerskom mržnjom protiv mirnog muslimanskog stanovništva. Nije se ustručavao ni da zaprijeti, ukoliko se s nasiljem nastavi, pa u jednom pismu kaže:

Bude li se i nadalje tako radilo, Muslimani će biti primorani da se sami brane i da od drugog koga zatraže pomoć i obezbjeđenje svoga života i imetka. Ako se i dalje od strane nadležnih vlasti mirnim okom budu promatrali ti silni zulumi i nasilja, onda su Muslimani u Bosni i Hercegovini izgubljeni i, mjesto slobode i ravnopravnosti, mjesto reda i mira, zapali su u teror kakav Bosna ne pamti.

Tek na ovo upozoravajuće Reisovo pismo, predsjednik Narodne vlade Narodnog jedinstva Atanasije Šola je odgovorio tvrdnjom da se radi o pojedinačnim slučajevima, koji nemaju veze s vjerskom mržnjom, jer se radi o socijalnom i klasnom antagonizmu, obrazlažući to ovim riječima:

… ako se nađe ponekoji Srbin pravoslavni (a drugi su oni što ovi nad njima vrše nasilje o.p.), koji samovoljno traži zadovoljštinu za pretrpljene muke.

Nasilja su, dakle, pravdana njihovim svođenjem na sporadičnost i osvetu.

U veljači/februaru 1919. godine, Sarajevo je posjetio novinar francuskog lista Temps Šarl River/fr.Charles Rivet. Između ostalih, sastao se i sa reisu-l-ulemom Džemaluddinom Čauševićem. U svome listu prenio je slijedeću Reisovu izjavu:

Hiljade ljudi ubijenih, šest žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilansa za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije…

XXX

Ono što posebno zabrinjava, jeste činjenica da ovi zločini još uvijek nisu rasvijetljeni.

Ovdje navodim samo primjer Srebrenice. Stradanja Srebreničana nisu se odigrala samo 1995. godine., iako su bila najbrojnija i ona su otpočela 1918. godine. Piscu ovih redova, jedan je ugledni Srebreničanin izjavio da je tzv. oslobodilačka srpska vojska krajem 1918. godine poklala 200 Srebreničana, a da je neki bivši oficir tzv. JNA, po imenu i prezimenu musliman, imao njihov popis. Sramno je to što ni on, a ako još uvijek nije među živima, ni njegovi potomci popis nisu objavili. Prema zvaničnom izvještaju Kotarskog ureda u Srebrenici, četnici su 1942. godine poklali 1.000 Srebreničana. Treba utvrditi njihova imena i popis, zajedno s onim iz 1918. godine, navesti na ploči uz onu s imenima poklanih u Potočarima 1995. godine. Jer, Srebrenica je, na nesreću Srebreničana i cijele Bosne, najupečatljiviji primjer stradanja Bošnjaka od samoposrbljenih i posrbljenih Vlaha i Arbanasa.

POKOLJ MUSLIMANA U SELU ŠAHOVIĆI I PAVINO POLJE 1924. GODINE.

Nasilja nad muslimanima nisu se provodila samo u današnjim granicama Bosne i Hercegovine, nego i u bivšim sandžacima Bosne, koji su do ujedinjena već bili u sastavu Kraljevine Srbije.

Da bi pokazali muslimanima šta ih čeka, ukoliko ne budu pokorni velikosrpskoj dinastiji Karađorđevića, porijeklom iz arbanaškog plemena Klimente/alb. Köljmedni, velikosrbi su izvršili pokolj nad muslimanima sela Šahovići i Pavino Polje u Sandžaku i njihovo etničko čišćenje. Koristeći kao povod ubistvo nekog Crnogorca, za kojega nikada nije utvrđeno ko ga je, u stvari, ubio, dvije hiljade naoružanih Crnogoraca (Poljana, Kolašinaca i dr.), koje su predvodili vrlo ugledni crnogorski dužnosnici, pobilo je u noći između 10. i 11. studenog/novembra 1924. godine preko pet stotina odraslih muškaraca, staraca, žena i djece muslimana u selima Šahovići i Pavino Polje (danas općina Bijelo Polje u Crnoj Gori). Nakon pokolja, stanovnici sela su se raselili, a selo Šahovići preimenovano u Tomaševo, vjerovatno po ličnom imenu vojvode-razbojnika, koji je predvodio hordu u pogromu, a zvao se Tomaš. Za zločin niko nije odgovarao, jer je tako odlučio viteški kralj Ujedinitelj Aleksandar I Karađorđević.

Autor: Dr. Jusuf Mulić