HistorijaISLAMSKE TEMEKulturaVjera

PROF. DR. HFZ. HAJREDIN HODŽA Razlozi propadanja Osmanskog carstva, administrativnog sistema i uticaj pada kod Albanaca

Autor: Prof. Dr. Hfz. Hajredin Hodža
Ovaj dio istraživanja je od velikog značaja, a kao što smo i u prethodnom dijelu rada istakli, historija ili pitanje Albanaca je usko povezano sa historijom Osmanskog carstva. Naša povjest je dokazala da su brojne albanske ličnosti bili na visokim položajima i važnim funkcijama u Osmanskom carstvu, neki od njih su bili veziri, neki  premijeri, pa čak su neki bili i Šejhul-Islami. Veliki broj istraživanja i statistike velikih učenjaka i intelektualaca, za vrijeme Osmanske vladavine navodi da je bilo blizu četrdesetak poznatih albanskih ličnosti, koji su imali visoku odgovornosti i položaje u hijerarhiji Carstva, tako da, kakvi god se razvoj ili promjena dogodila u Carstvu, bilo to pozitivna ili negativna, odmah bih se jasno odrazila i na Albance, kako politički tako i ekonomski, ali i na socijalnom i vjerskom planu.

Na osnovu ovoga fokusirat ćemo se u potpunosti na ovu tačku gledišta, kako bismo proučili sve političke i društvene prilike koje su se tada odvijale tokom njihove vladavine.
Sljedeći aspekt ovog istraživanja je pobuna i ustanak protiv Carstva pod vođstvom nekih islamskih vjerskih ličnosti, a vrhunac je dostignut u periodu slabljenja i razaranja Carstva. Slabljenje Carstva se odvijalo iz dana u dan, a istovremeno sa slabljenjem Carstva slabili su i Albanci i njihova država. Susjedne katoličke i pravoslavne države, kao npr.: Grčka, Srbija i Crna Gora, nastojale su da postanu nezavisne države uz pomoć susjednih država, te su željele da prošire svoje teritorije na štetu albanskih teritorija, kako sa sjevera, tako i sa juga i istoka. Ovaj period karakteriše i veliki broj različitih evropskih pokreta protiv Carstva i njegovog slabljenja, pa su na osnovu toga prihvatili gotovo svaki dogovor i ugovor koji se od njih tražio, kao što su npr: tanzimati i administrativne reforme koje su morali uvesti unutar države.
Naime, pored političke situacije, postojala je i geografska i nacionalna opasnost za Albance. Shvatajući i uvidevši ovu veliku istinu, vrijedi fokusirati se malo dublje, kako bismo bolje razumjeli ovo pitanje, odnosno, koji su razlozi i faktori koji su uticali na transformaciju jedne velike i jake, tj. divovske države u jednu slabu i razorenu državu nakon dugih šest stoljeća.
Mislim da je važno napomenuti i riječi poznatog iračkog historičara, prof. dr. Imadudin Halili, koji u ovom kontekstu ističe: “Slabljenje ne znači konačan pad i povlačenje sa terena, do slabljenja se ne dolazi odmah ili nakon kratkog vremenskog perioda, već se dolazi kao rezultat raznih faktora tokom vjekova. Na ovu pojavu nije uticao samo jedan faktor, već su to mnogi faktori koji imaju međusobno povezane odnose, koji se moraju zasebno analizirati da bi se shvatila prava istina. Fenomen razaranja i uništenja civilizacija se polako i mirno formira i to pod uticajem različitih vjerskih, političkih, administrativnih, ekonomskih, društvenih, geografskih i etičkih i drugih faktora.”.

Na osnovu naše studije i relevantnih istraživanja i izvora, faktori koji su doveli do slabljenje Carstva možemo svesti na slijedeće faktore:

  • Prema pojedinim mišljenjima, industrijska i vojna, potom naučna regresija bila je najveći faktor u slabljenju Osmanskog carstva.
  • Prema nekim drugim istraživanjima, nacionalni ponos i osjećaji koji su se počeli javljati među starijim narodima, koji su živjeli u Carstvu bio je utjecajniji faktor, jer su se osjećali superiornijim u odnosu na druge. Ovaj nacionalni pokret započeo je grčkom revolucijom 1821. godine.
  • Također jedno od mišljenja je i utjecaj ruske vojne snage, a također i političke i vjerske ekspanzije ili ruski pravoslavno-panslavenski vjerski pokret, koji je odigrao veliku ulogu u razaranju Carstva kako bi oslobodili kršćane na Balkanu, odnosno kršćani koji su živjeli pod rukovodstvom Osmanlija.
  • Širenje mita i korupcije od strane pojedinih lokalnih guvernera je također bio jedan od faktora koji je uticao na ovo pitanje. U periodu posljednjih vladajućih sultana, vjerski moral je značajno opao, šerijatska pravila se nisu primjenjivala, te su ovi faktori značajno doprinijeli uništenju Carstva, posebno kada je poznato da su samo prvih deset sultana bili pravedni sultani u punom smislu te riječi, koji su primjenjivali i praktikovali šerijatske zakone.
  • Gubitak potpune kontrole zbog brojnih ratova, političke i vojne ekspanzije Carstva na tri kontinenata, odnosno na Aziju, Evropu i Afriku, jer je takva ekspanzija bila prilično skupa, kako u ljudskim resursima tako i u materijalnim. Dakle, povjest Carstva puna je ratova i oslobođenja, gdje samo dvadeset i osam godina je bilo bez ratova u čitavom periodu vladavine od dugih pet stoljeća…
  • Imitacija i kopiranje zapadnog stila života od strane pojedinih sultana, kao npr. izgradnja tvrđava, luksuzan život i veliki troškovi su značajno doprinijeli slabljenju Carstva, jer su ovi pojedinci svojim pohlepnim ponašanjem uvukli državu u velike dugove. Carstvo je bankrotiralo u vremenu sultana Abdul-Medžida.
  • Odstupanje od vjerskih i administrativnih obaveza, kao i nepoštovanje savjeta učenjaka i uleme od strane pojedinih sultana.
  • Prema nekim historičarima, nakon slavnog sultana Sulejmana, 1566. godine, počeo je period slabljenja i uništenja Carstva.
  • Prema pojedinim učenjacima, Osmanlije su u posljednjem periodu Carstva počeli graditi nacionalnu ideju i politiku turcizma, ideju koju su lansirali i podržavali Jevreji Balkana, koji su živjeli u okviru Carstva i nosili muslimanska imena. Ova ideja je eksplodirala kao tempirana bomba unutar Carstva i bila je povod njegovo rascjepljivanja na manje dijelove. Muslimani još uvijek trpe posljedice takvih ideja.
  • I na kraju, prema našem skromnom mišljenju, također možemo dodati i zvanično proglašenje administrativnih reformi i ustavnih tanzimata, i to se smatra jednim od najuticajnijih faktora koji su oslabili a kasnije uništili Carstvo, tako da početkom ovog perioda je ujedno počelo i rušenje Carstva.

To su bili neki unutrašnji i vanjski faktori koji su uticali na slabljenje i uništenje Osmanskog carstva. Samo Svemogući Bog zna apsolutnu istinu o ovoj vjerskoj i ljudskoj tragediji!
Najvažniji i najteži zakon za Albance bio je zakon o obaveznom služenju vojnog roka, koji su oni na svaki način odbacivali. Ovaj zakon je također bio praćen podzakonskim aktima i porezima kako bi se zaštitila struktura nove vojske. Ideja o pokretanju administrativnih reformi potekla je od nekih osmanskih intelektualaca koji su se školovali u Zapadnoj Evropi.

Koncept reformi u Carstvu u političkoj sferi značio je formiranje centralne vlasti, dok je u ekonomskoj sferi značio prodor industrije u državi.
Možemo reći da su ovakve društveno-političke reforme pomogle prodiranju zapadnoevropske misli kod Osmanlija općenito, a posebno među muslimanima. Osim toga, zavjera, cionističko-jevrejski i kršćansko-križarski projekti bili su vrlo važni faktori koji su uticali na pad Carstva.

Ovakve državne reforme uticale su i na Albance, ali u negativnom aspektu, jer su po mišljenju nekih učenjaka takve reforme u velikoj mjeri naškodile Albancima. Na primjer, civilna i vojna uprava prije administrativnih reformi bile su gotovo u potpunosti pod rukovodstvom Albanaca, a nakon sprovođenja reformi dolazili su zvaničnici iz centralne osmanske vlasti i drugih nealbanskih naroda. Takav postupak je uticao na oštru reakciju Albanaca i konfrontacije sa strancima, koje je Visoka osmanska kapija slala na albanske teritorije.
Jedna od negativnih posljedica po Albance je i veliko kršenje prava albanskih radnika i siromaha, kao i npr. ukidanje vojnog roka, jer se prije donošenja ovog zakona mogao plaćati vojni rok. Prije uvođenja novih reformnih zakona vojska funkcionisala na bazi ratova, dok je nakon reformi period služenja vojnog roka bio “od sedam do dvanaest godina”.
Vrijedi napomenuti ​​objektivno razmišljanje i ideje albanskog historičara akademika Husamedina Feraja, koji u ovom kontekstu ističe: “Kompleksnost reformi je komentarisana kao antialbanska, što je uticalo na pojavljivanje, formiranje i poticanje ideje nacionalnog jedinstva.” (H. Hodža).

Također su reforme negativno uticale na albansku tradiciju, koja je bila od velikog značaja i vrijednosti u rešavanju sporova i sukoba u zemlji. Pa su zbog toga mislili su da su nove reforme atak na Albance.
Dakle, kao što možemo uočiti iz navedenog, cijela ova situacija uticala je na jačanje ideje nacionalnog jedinstva protiv zajedničkog neprijatelja. Ideja nacionalnog jedinstva za Albance bila je najbolji i najmoćniji oblik u ostvarivanju albanske nacionalne i političke sigurnosti, a ova ideja je obuhvatila sve postojeće društvene i vjerske frakcije. Na osnovu ove ideje, smatrali su da je moguće bilo se ostvariti političke interese svih slojeva u svim jezičkim, historijskim, centralnim i kulturnim albanskim sferama. Takva ideja stvorila je političko i kulturno jedinstvo, a na osnovu ovog principa nastala je i ideja albanskog nacionalnog jedinstva.
Dakle, navedeni su samo neki od unutrašnjih i spoljašnjih faktora, koje je autor smatrao bitnim, a na osnovu proučavanja i istraživanja albanske historije i to su neke od negativnih posljedica koje su Albanci doživjeli nakon pada Carstva. Nema sumnje da postoje i drugi faktori, ali bih volio ostaviti prostora da ih proučava i neki drugi istraživač, a također povod ovome je i ograničen prostor koji posjedujem u ovoj doktorskoj disertaciji.

PITANJE EVROPE I ALBANSKO-NACIONALNOG JEDINSTVA

S pojmom “Istočno pitanje”, ciljam na to što i historičar Bedruš Šehu ističe: “Balkanski događaji i ciljevi okupacije od strane velikih evropskih država, njihovi pokušaji i projekti za podjelu okupiranih balkanskih zemalja, međunarodni diplomatski dijalog protiv i u korist Turaka, pitanje porobljenih naroda i druga pitanja koja formulišu ono što historičari nazivaju “Istočnim pitanjem”.      

Na osnovu naše studije i istraživanja o razvoju i povjesnim događajima na Balkanu, došli smo do zaključka da postoji nekoliko glavnih faktora i uzroka koji su aktivno i direktno uticali na pitanje albanskog nacionalnog jedinstva. Među najznačajnijim su:

  • Rusko-austrougarski konflikt oko pozicije ko će imati vodeću i dominantnu ulogu na Balkanu;
  • Buđenje turskog nacionalizma kao rezultat francuske revolucije i slavensko-rusko-pravoslavnog pokreta političke dominacije;
  • Odluke londonske i berlinske Konferencije, pakt Turaka sa Rusima na Svetom Stefanu o budućnosti Albanaca; kao i: Formiranje malih pravoslavno-hrišćanskih država oko Albanije, poput: Srbije, Grčke, Crne Gore i Bugarske, što je u velikoj mjeri ugrozilo albansku budućnost.

Pored ovih faktora važnu ulogu odigrala je i međunarodna zajednica i politička dešavanja sa svojim projektima uništavanja Osmanskog carstva. Albanski i nealbanski Muslimani zajedno su proživeli razvoj orijentalnih dešavanja, posebno dešavanja koja su se odvijala na albanskim teritorijama.  Što se tiče ruskog i slavensko-pravoslavno-vjerskog pokreta, možemo slobodno kazati da je ovaj pokret imao za cilj oslobađanje pravoslavnih krišćana od Osmanske i Austrijske vlasti, pod izgovorom da su stanovnici Rusije, Poljske, Čehoslovačke, Srbije, Hrvatske, Bugarske i Slovenije ljudi istog porijekla i krvi.

Svi su vjerovali da je Evropa slaba i neodrživa, i da je došlo vrijeme uništiti ih i da nestanu, te da će nakon njenog uništenja nastati veliko carstvo sa sjedištem u Istambulu. Kada je izbio rusko-osmanski rat 1853-1856. godine, počeli su vjerovati da se približava vrijeme formiranja i uspostavljanja velikog i dugo očekivanog carstva.

Povjest nas podučava da je ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke 1871. godine, podstaklo rusku ambiciju za ostvarenje svojih vjerskih ciljeva, što se i jasno vidi u riječima najpoznatijeg ruskog orijentaliste Nikolaja Jakovljeviča Danilevskog, koji je u knjizi “Rusija i Evropa”, ističe: “Orijentalno pitanje u 19. stoljeću je ključna karika u lancu dugih ratova između Rima i Grčke, odnosno katoličkog Rima i pravoslavne Grčke, pa su se na osnovu toga Njemci smatrali pristalicama Rima, jer su bili katolici, dok su Rusi bili sljedbenici pravoslavne Vizantije.”

Prema ovom izvještaju stalno su se vodili, a vodit će se i dalje ratovi, posebno kada je poznato da će fenomen vjerske mržnje među Rusima postojati u njihovim srcima do Sudnjeg dana.     
            Kako su tri carstva dominirala Evropom: Rusko, Njemačko i Austro-Ugarsko, tako su se čelnici pomenutih carstva počeli često sastajati u Berlinu, Beču i Petrovgradu, kako bi planirali buduće evropske projekte. I tako su diskutovali o vezanim pitanjima i položaju slovensko-pravoslavno-kršćanskih naroda, finansirali ih i duhovno podržavali, redovno podsticali ustanke u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji protiv Osmanlija.

Nakon ovakvih događaja, Srbija i Crna Gora, pod uticajem rusko-slovensko-pravoslavnog pokreta, 01. Maja 1876. godine objavljuju rat Osmanskom carstvu. S vremenom je opasnost od ruskog pokreta postajala još opasnija i uočljivija, sve dok nije došlo do sukoba islama s kršćanstvom tj. muslimana s kršćanima, odnosno Evrope sa Azijom. U isto vrijeme Engleska je također objavila rat osmanskoj vlasti, pa se tako situacija još više pogoršala, do te mjere, da su se sve svjetske krstaške snage ujedinile protiv Osmanlija, odnosno protiv islama i muslimana.

Sve je to rezultiralo Berlinskim kongresom, na kojem su učestvovale najveće evropske države, i koja je održana u periodu od 23. decembra 1876. do 20. januara 1877. godine, na kojem je istina izašla na vidjelo, odnosno fanatična vjerska i nacionalna mržnja prema islamu i muslimanima, i gdje je odlučeno da Osmanskom carstvu postave izuzetno teške zahtjeve. U Berlinu je također istaknuto i diskutovano i pitanje Albanaca.

Na ovom kongresu donesene su sljedeće odluke:

  • Razoružati muslimane u Bugarskoj i Bosni i Hercegovini;
  • Ukloniti muslimanske zvaničnike iz ovih zemalja;
  • Da u sastavu policije budu samo kršćani;
  • Dozvola osmanskoj vojsci da može i dalje stajati na visokim tvrđavama;
  • Ukloniti porez 1/10 i da poreznici budu lokalni;
  • Koristiti slavensko-pravoslavni jezik u sudovima i upravi;
  • Imenovati kršćanske za guvernere onako kako su imenovani u Libanu; i:
  • Kazniti muslimane koji su učestvovali u zločinima nad kršćanima i njihovu obavezu materijalne naknade.

Ali u ovom dokumentu uopšte nije bilo reči o Albancima, njihovo pitanje je ostavljeno u zaboravu, diplomati pitanje Albanaca nisu čak ni uzeli u obzir.

Nakon završetka Kongresa poniženi i pognutom glavom, ne slažući se ovim dokumentom, Osmanlije su kategorički odbacili njegov sadržaj, dok vrhunac poniženja se dogodio 26. Juna 1878. godine,  kada je Rusija bez oklijevanja objavila rat Osmanskom carstvu.

U ovim vrlo kritičnim i teškim trenutcima, također su i Srbija i Crna Gora objavile rat, koristeći njihovu preokupaciju Rusijom, i misleći da će Osmansko carstvo izgubiti moć i više neće moći vladati njohovim teritorijama. S obzirom na brojčano i opremljenu slabost Osmanlija, bilo je sasvim jasno da im nije naklonjeno vođenje rata s Rusijom, gdje su slabosti već bile uočljive. Stoga, bilu su prinuđeni da potpišu sporazum sa Rusijom, dokument sa 29 tačaka protiv Albanaca, odnosno protiv političke, geografske, nacionalne i kulturne budućnosti Albanaca i njihovih teritorija. Takva situacija je uticala na Albance da oštro reaguju na politička dešavanja koja su bila uperena protiv njih i tako su od 1878. do 1885. godine, formirali prizrensku albansku Ligu kako bi se zaštitili od opasnosti koja im je prijetila. Albanska Liga je bila kao opšta albanska revolucija protiv stavova Osmanskog carstva i odnosa sa velikim kolonizatorskim državama, koji su bili na štetu Albanaca pa se ova Liga smatra od velikog značaja u povjesti savremenih Albanaca. Govoreći o faktorima i uzrocima koji su uticali na njeno formiranje, poznati historičar, prof. dr. Skender Rizaj smatra, da su na formiranje Lige uticala četiri spoljna i unutrašnja faktora:      

1. Sporovi i prepirke između velikih država na štetu i u korist Albanaca;

 2. Političko-socijalne i administrativne reforme Osmanskog carstva protiv interesa Albanaca;

3. Deportacija i proterivanje velikog broja Albanaca s njihovih ognjišta, kao i:

4. Velika i obavezna potreba za nezavisnošću.    

Ova Liga na samom početku nije željela biti odvojena od Osmanskog carstva, već je zahtjevala nezavisnost unutar samoga Carstva.

Glavni razlozi za pojavu ove Lige jasno impliciraju riječi turskog historičara profesora Skender Rizaja, koji ističe: “Tursko-ruski rat 1877. godine istakao je činjenicu da susedne balkanske države povečale svoje apetite i želju da prošire svoje granice na štetu Albanaca i njihovih zemalja. Takva situacija je navela Albance da razmišljaju o svojoj budućnosti i situaciji u slučaju uništenja Osmanskog carstva. Također mogu li prihvatiti grčku ili srpsku vlast i vratiti se ponovo ropstvu?! To je bio povod i podsticaj formiranja albanske Lige, formiranje nacionalne vlade u Albaniji, a potom i potpuna nezavisnost od osmanske vlasti.”.     

Kao što možemo uočiti iz ovog izvještaja, Albancima su prijetili sa svih strana. Pomenuti profesor ističe i da je jedna od islamsko-vjerskih ličnosti koja je pomogla i učestvovala u formiranju Lige bio šejh, muftija  muderris, hadži Imer Prizreni, potom šejh hadži Zeka i šerijatski sudija šejh Ahmed Korenica, kao i neke druge poznate ličnosti s svealbanskog područja.

I konačno tokom Balkanskog Rata 1912-1913. godine, kada je pred vratima prijetila opasnost od podjele i rasparčavanja njihovih zemalja, 28. Novembra 1912. godine, u gradu Vljora (Valona) – Albanija, proglasili su Deklaraciju Nezavisnosti Albanije pod vođstvom poznatog albanskog aktiviste i učenjaka Ismailj Čemaljija.

Dakle, u ovim okolnostima Albanci su se opredjelili za potpunu nezavisnost svoje države i napravili su takav nacionalni korak, proglasivši svoju državu nezavisnom oni su sebi stvorili mjesto na koje će se fokusirati i državu koju će štititi. Uvjereni smo da, kada bi se Osmanlije dobro odnosili prema Albancima, štitili ih i ispunili njihove zahtjeve, Albanci bi Osmanlijama bili najbolji oslonac i pomagać, jer je tako nešto historijski dokazano i poznato je da u svakoj osmanskoj vojnoj ekspediciji komandant bio Albanac zbog osobina koje su ih odlikovale, kao što su: hrabrost, vjera, komandovanje i vojne vještine/sposobnosti. Kada bi čelnici Osmanlija razmišljali na ovaj na i kada bi više investirali u Albance, možda se ne bi u potpunosti Carstvo uništilo … Allah najbolje zna!

PITANJE EMIGRACIJE I IMIGRANATA
(EMIGRACIJA ALBANACA I MUSLIMANA BALKANA TOKOM 19 i 20 STOLJEĆA)

Iz onoga što smo gore istakli o raznim dešavanjima, promjenama i ratovima na albanskim teritorijama, možemo primjetiti da se orijentalno pitanje počelo tretirati sa političkog, ekonomskog, socijalnog i vjerskog aspekta. Jedno od tih pitanja bilo je i pitanje emigracije i muslimanskih emigranata, koji su protiv svoje volje bili prisiljeni emigrirati u različite zemlje, noseći sa sobom vjeru, dušu i ono što se može ponjeti.

Ruske, srpske i bugarske snage su sklopile dogovor da izvedu ovaj projekat i počele ga primjenjivati ​​u praksi, primoravajući tako mnoge muslimane da emigriraju, dovodeći na njihovo mjesto srpske, ruske, bugarske i crnogorske kolonije.
            U ovom djelu ćemo ispitati najvažnije događaje koji su se desili tokom emigracije i deportacije muslimana sa njihovih ognjišta.

U tom trenutku najteža situacija bila je na teritoriji Kosova, tako da, u ovom kontekstu i parlamentarac u osmanskom parlamentu, Osman Mustafa Efendi, rekao: “Kosovski gradovi Pirot, Prokuplje i Leskovac, koji pripadaju kosovskom Vilajetu, okupirani su od strane Srbije. Svaki grad u vilajetu Kosova smatra se Albanijom, oni su duša i srce Albanije”.  
            Postojao je niz faktora koji su uticali i podstakli na iseljavanje Albanaca sa njihovih podneblja: neki od tih faktora bili su vjerski, dok su drugi bili ekonomski i politički. Ali, po svemu sudeći, glavni razlog je bio obavezni vojni rok u korist pravoslavnih Srba, kada je to već bilo opšte poznato i jasno da su muslimanski Albanci prezirali srpsku vojnu uniformu više od svega.

Jedan od razloga koji je Albance i Muslimane primorao na emigraciju bio je i veliki teror i žestok pritisak koji su na njih vršili Rusi, Srbi i Crnogorci, u odbrani svoje pravoslavno-hrišćanske vjere.

Povjesne knjige potvrđuju njihove zločine koji su se dešavali u raznim oblicima, kao npr.: silovanje muslimanki, krađa i konfiskacija imovine muslimana pretvarajući ih preko noći u siromašne i bolesne, potom, paljenje džamija, dućana i drugih imovina, kao i mnoge druge vrste maltretiranja koje se ne mogu riječima opisati.

Albanci-Muslimani su se borili u odbrani svog nacionalnog i vjerskog identiteta, ali su zbog velikih pritisaka od strane Srba, Crnogoraca i Grka koji su bili fanatici i ekstremni mrzitelji, bili primorani na emigraciju. Osim toga, jedan od povoda je bio i strah muslimana Balkana od prelaska u pravoslavno-hiršćansku vjeru i naveo ih razmišljati o emigraciji, kao što se nažalost dogodilo sa muslimanima Bugarske, gdje je većina njih prešla na hrišćanstvo, jer oni koji su postali hrišćani, uspjeli su izbeći neljudska pogubljenja i mučenja od strane Srba i Bugara.
           Jedno od mišljenja historičara o iseljavanju Albanaca je i ekonomski faktor. Ovaj faktor je relativno tačan, jer se radi o malom broju onih kojih je emigriralo iz ekonomskih povoda. Zagovornici ove teorije su zapadni hrišćani Evrope.

Jedan od njih ističe: “Ekonomski i društveni razvoj 19. stoljeća je uticao na talas emigracije u grupama da krenu putem Istambula, koji je brojao 60 hiljada imigranata. Emigrirali su u: Grčku, Egipat, Rumuniju, Južnu Rusiju, Italiju i na kraju u Ameriku i Australiju. Kroz kontakte sa drugim stanovnicima, ovi emigranti su uspjeli odigrati važnu ulogu u zaštiti i očuvanju albanskog nacionalnog identiteta”.

Kao što smo već istakli, Albanci južne Albanije, koji su bili pravoslavci, imigrirali su iz ekonomskih razloga u potrazi za boljim životom, ali ne i Albanci-Muslimani koji žive na sjeveru Albanije ili u drugim albanskim vilajetima.  Prisilno iseljavanje Albanaca s njihovih područja bio je stari srpski projekat i ideja. Srpski historičari koji su bili snažani zagovornici ideje da se Albanci deportuju i zamjene drugim narodima iz Jugoslavije, kažu da Srbija ako želi živjeti bezbjedno i mirno, mora očisti svoju zemlju od stranih elemenata, svih osim srpskih. I ističu da su Albanci i Muslimani dobrovoljno emigrirali bez ikakvog ruskog, srpskog ili bugarskog nasilja ili prisile!!!

Fenomen kolektivne emigracije albanskih Muslimana odvijao se na osnovu tajnog sporazuma između Turske i Jugoslavije tokom 1939-1944. godine, da napuste i oslobode albansku zemlju i da tamo nasele nove stanovnike, srpske nacionalnosti. Jugoslovenska vlada je silom i nasiljem primorala na iseljavanje više od osam hiljada albanskih muslimanskih porodica, kao što je to učinila u kosovskim gradovima Pirotu, Leskovcu, Prokuplju, Vranju i Kuršumliju, kao i u drugim gradovima; paljenjem njihovih domova, konfiskaciom imovine, uništavanjem sela i korištenje raznih oblika nasilja nad životinjama. Zaista, ružna i vandalska djela počinjena su godinama nad albanskim Muslimanima, odnosno u prvoj polovini 20. stoljeća, kada su spaljena i uništena 182 albansko-muslimanska sela.

Islamski vjerski poglavari, imami i ulema, nisu stajali skrštenih ruku, već su razmišljali o pitanjima svoje domovine i muslimana, pa su tako pomno pratili političku situaciju. Iako nismo naišli ni na jedno istraživanje o djelovanju albanskih imama u ovakvim okolnostima, kao što je to radila u Srednjem vijeku bosanskohercegovačka ulema i u nekim drugim zemljama, kao na primjer 1563. godine u Moriciousu, muftija općine Oran dozvolio je tajno praktikovanje vjere i pobožnosti (Al takij-jetu), dok u slučaju da muslimani budu prisiljeni da nasilno postanu hrišćani, dozvolio im da verbalno i formalno deklarišu nevjersto i širk (politeizam), dok su im srca puna imana (vjerovanja).

Albanske teritorije su imale imame koji su to odbijali i otvoreno se borili protiv nasilja, diktature, tiranije i fanatičnog srpsko-kršćanskog neprijateljstva. Prštinski Muftija, Zenel-Abidin Efendija, koji je bio i poslanik u osmanskom parlamentu, hrabar i veoma istaknut, odavno je shvatio istinu i jad Albanaca, i istakao je da: ako se ovako nastavi, zemlju će naseliti mladi Srbi, koji dolaze iz Srbije radi stambenog zbrinjavanja, i da će na taj način muslimani izgubiti svoju stoljetnu dedovinu.

Muftija Zenelj-Abidin Efendija je pripremio i izvještaj o stanju kosovskog Vilajeta i predstavio ga osmanskom parlamentu i nakon što je pročitano pred parlamentarcima, Muftija je ustao i rekao: “Gospodo! Pročitao sam vam pismo koje je poslao kosovski Vilajet u kojem nam je jasno i razumljivo objašnjeno sve što se tamo dešava. Dakle, ukratko: idemo tamo i borimo se! U suprotnom ili ginemo ili biramo “bilo koju drugu alternativu”, za sigurnost i zaštitu naše zemlje!”

Kakav divan stav i kakve iskrene i odlučne riječi, ali očigledno da ovo pismo nije prodrlo do ušiju parlamentaraca i prisutnih! Nažalost, Muslimani su protjerani iz svojih sela i domova jer su im Rusi i Bugari uništili i spalili domove, prisiljavajući ih da pobjegnu i napuste svoja vjekovna ognjišta, kao npr. događaj u aprilu 1877. godine, kada je ruska vojska naoružala Bugare i potaknula ih na sveti pravoslavni vjerski rat u spaljivanju mislimanskih domova i njihovom pokolju. S druge strane, hrišćanska vlast Crne Gore je prijetila lokalnim muslimanima i postavljala im dva uslova: Ili imigrirajte i napustite svoja sela ili uzmite oružje i borite se. Ova situacija je bila veoma teško iskušenje za Muslimane, jer su imali opciju “Boriti se za svoju imovinu ili prepustili Srbima.” – Obje opcije su bile teške i gorke. Koliko nam je poznato, nijedan Albanac-Musliman nije pristao služiti srpskoj i crnogorskoj vojsci, već su slomljenog srca radije imigrirali. I tako, Albanci iz Niša, koji je bio grad kosovskog Vilajeta, imigrirali su u središnji dio Kosova, pošto su bili na sjeveroistoku Kosova, neki drugi su imigrirali ka Istambulu, proživevši težak život bez novca, bogatstva i vatana. Prema statističkim podacima, samo u periodu 1877-1879. godine, više od milion Albanaca i Muslimana je deportovano sa Balkana u druge zemlje..

 Prilično su bili iznenađujući stavovi i ponašanje Osmanskog carstva u posljednjem periodu, odnosno način na koji su transportovani imigranti, jer su čak posuđivali brodove iz Engleske, Francuske, Egipta i Rusije, potom određivali posebne zemlje za njihovo iskrcavanje u Edirne, Istambulu, Čanakkale, Samsun i Izmir.

 Broj imigranata i izbjeglica stalno se povećavao i usmjeravan je na različite pravce tokom njihovog bijega. Njihovo stanje se toliko pogoršalo da su čak počeli prosjačiti po ulicama i mjesta gdje su bili naseljeni, kao npr. slučaj u Prizrenu, gdje su desetine hiljada deportovanih bili smešteni i zbrinuti od strane posebnih saveta formiranih da se brinu o njima. Emigranti-Muslimani, iako su proživjeli teške trenutke u inostramstvu, nisu ostali mirni, već su krenuli da se sami snalaze, napisavši 145 žalbi, organizovali su demonstracije kako bi pridobili javno mnjenje, odbranili podjelu i rasparčavanje svojih zemalja u korist Srba, potom pozivali zapadne države da intervenišu i dozvole im da se vrate svojim domovima, ali je na kraju sve bilo bezuspješno. Izgubili su domovinu i svoj imetak, pa čak su im i duše bile uništene na stranim i nepoznatim mjestima, gdje se nije znalo šta će im se sutradan dogoditi, odnosno šta će biti s njihovim životima. Prava istina o njihovom stanju najbolje je poznata samo Svemogućem Bogu!!

Na osnovu informacija i povjesnih izvora kojih posjedujemo, jasno možemo vidjeti da su muslimanski emigranti sa Balkana krenuli ka Anadoliji, pojedini od njih ka Siriji, neki ka Kipru, dok neki ka Arapskom Poluostrvu u: Halepu, Damasku, Adani, Diarbakiru, Selaniku, itd. Dok samo u kosovskom Vilajetu naseljeno je blizu 200 hiljada imigranata, više od 5000 hiljada u gradu Kumanovo, današnjoj Severnoj Makedoniji, kao i na mnoga druga područja, naravno da je ovdje nemoguće pomenuti ih sve zasebno. Moramo pomenuti i razjasniti jednu veoma bitnu stvar: Žarku želju albanskih emigranata općenito, dok muslimana posebno, povratak svojim domovima i da ponovo vrate svoj imetak, ali, Osmanlije su ih znatno omeli do te mjere, da su pojedini sluzbenici čak i životom platili te zabrane od strane emigranata, jer su ih osmasnki službenici sprečavali i nisu im dozvoljavali povratak svojim kućama.

Takav stav od strane Osmanlija nije bio ispravan, tj. bio je pogrešan i prilično loš, te takav njihov postupak im se ne može oprostiti.       Trebali su im dozvoliti individualni ili kolektivni povratak na svoja ognjišta; i kada bi ratovali, borili bi se za svoju domovinu sve do svoje smrti. Ali, u poslednjem periodu Carstvo je toliko oslabilo, da se Srbija i Crna Gora nisu nimalo bojali, niti im pridavali na značaj.

Prema dostupnim francuskim, osmanskim i engleskim historijskim podacima, čak su i imigranti koji su se nastanili u grčkim zemljama, neprestano i uporno su tražili povratak u svoju domovinu. 
           Vrijedi napomenuti izvještaj srpskog fanatičnog zločinca, vođe i ideologa deportacije i protjerivanja muslimana Vase Čubrilovića, u izveštaju kojem navodi: “Proces protjerivanja i deportacije Turaka (Albanaca, Bosanaca, Turaka i Čerkeza) iz njihovih sela i gradova, te njihova zamjena došljacima iz Srbije i Crne Gore, odvija se mnogo brže nego što smo zamišljali. Srbi mučeni od Albanaca koji su izbegli u nečista planinska područja vratili su se u prazna sela. Stanovnici Crne Gore su se postepeno vraćali u ova sela i gradove očišćena od Albanaca i Muslimana, pa su tako počela da niču nova srpska sela, jer ih nije bilo …”  

      To je bilo s jedne strane, dok su s druge strane, prema nekim albanskim i turskim historičarima, posljedice koje je ostavilo takvo kolektivno iseljavanje Albanaca, Turaka i Bošnjaka, pretrpjeli su i sami Srbi … Prema riječima prof. dr. Skendera Rizaja, Srbi su od Muslimana uzimali žito, minerale i druge komercijalne proizvode, a sada su im nakon masovnog protjerivanja uskraćeni te beneficije. Srpski historičar Milan V. Smilanić, upozorio je Srbe na ekonomsku štetu koja će nastati deportacijom Albanaca.

Političke i društvene posljedice koje su nastale nasilnim iseljavanjem Albanaca i Muslimana je i rađanje velike mržnje između Muslimana i Srba, mržnja koja će trajati do Sudnjeg dana. Do jučer su živjeli zajedno i bili komšije na selu ili u gradu, pomažući jedni drugima, dok sada od starih veza i prijateljstva nije ostalo ništa i odjednom je sve nestalo.

Muslimani su tako shvatili istinu o Srbima i njihovim osjećanjima, kao i veliku mržnju koju su u svojim srcima krili. Srbi su koristili svaku priliku da ubijaju ili terorišu Albance i Muslimane, a to se dešavalo i sada pre samo nekoliko godina u Bosni i Hercegovini a također nedavno i na Kosovu, slično onome što su idolopoklonici nekada radili Poslaniku, a.s., i njegovim prijateljima ashabima, r.a. (Neka je Allah zadovoljan njima!).

U ovom kontekstu i historičar prof.dr. Skender Rizaj navodi da je broj sela i gradova koji su ostali prazni deportacijom Muslimana sa Kosova bio veliki, a kasnije su ova mjesta zamenjena srpskim naseljenicima i pretvorena u srpske gradove i sela, kao npr. Leskovac, koji je brojao oko 87 sela sa 2.445 muslimanskih kuća i 16.327 stanovnika. Onda u Prokuplju je bilo 72 sela, 785 kuća i 13.239 stanovnika itd. Dakle, ukupan broj je bio: 227 sela, 5.793 kuća i 42.300 stanovnika.  Za sada dovoljni su samo ovi statistički podaci, dok ćemo o ostalim podacima kasnije vidjeti.                                

Tako se ovo poglavlje završava sa svim ovim podacima koji su se odnosili na nemile i strašne događaje, jer Albanci – muslimani, kako u prošlosti tako i danas, bili i ostali žrtve ovakvih zloslutnih dešavanja u svim pravcima i na svim poljima.

Ne bismo se trebali iznenaditi ako vidimo da se albanski muslimanski učenjaci u ovom izuzetno teškom historijskom periodu budu fokusirali na dva važna pitanja:

1: Zaštita identiteta islamske vjerske misli; i:

2: Zaštita albanske nacionalne misli.

Nadam se da smo uz Allahovu, dž.š., pomoć uspjeli predstaviti neka od najvažnija obilježja albanske historije.       
            Dok istinu najbolje poznaje samo Allah Sveznajući!

Pogledaj opširnije: Prof. Dr. Hfz. Hajredin Hodža, “Albanski tefsir i mufessiri u savremenom dobu”, Prijevod: Dr. Mirsad Aslani, Prizren, 2022. Str.52-77.


Dragi čitaoci, da biste nas lakše pratili i bili u toku sa dešavanjima na Kosovu i šire zapratite našu Facebook Stranicu i naš Instagram Profil

Povezani Članci

Back to top button