TEOLOG I SOCIOLOG IZ PRIZRENA, IMAM DŽAMIJE UHUD Mr. Elmir Karadži: Moramo biti iskreni, institucije su zatečene nespremne, treba nam novi pogled na poziciju imama
“Iako je sufizam duhovna dimenzija islama, a derviški redovi u svim zemljama bivše Jugoslavije sastavni dio struktura islamskih zajednica, na Kosovu to nije slučaj. Zajednica tarikata Kosova čini sve napore da se odvoji od institucije Islamske zajednice Kosova i da se registruje kao posebna vjerska zajednica”, kaže mr. Karadži. Pored navedenog, Islamska zajednica Kosova suočava se u manjem obimu s izazovom šiizma, a u većem s izazovom selefijskog pokreta"
U vjerskom pogledu Bošnjaci na Kosovu organizirani su kroz oko 40 džemata. U njima su hutbe, predavanja i mektepska nastava na bosanskom jeziku. Bošnjaci domovinskih zemalja tradicionalno svoju vezu sa Sarajevom kao duhovnim centrom održavali su kroz posjete profesora i imama koji obilaze džemate i drže predavanja tokom ramazana. Međutim, zbog viznog režima, već su godinama Bošnjaci Kosova uskraćeni za ove blagodati.
Naša je zajednica na Kosovu, pored socijalnih, ekonomskih i migracijskih izazova, suočena i s prisustvom alternativnih vjerskih pokreta koji unose dodatne podjele.
Mr. Elmir Karadži teolog je i sociolog iz Prizrena, imam džamije Uhud. Završio je Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, magistrirao iz oblasti sociologije religije, a trenutno je doktorand na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Urednik je redakcije Takvima na bosanskom jeziku, koji izdaje Islamska zajednica Kosova.
S mr. Karadžijem razgovaramo o novim oblicima religioznosti i alternativnim vjerskim pokretima na Kosovu, posljedicama njihova djelovanja te o odgovornosti i kapacitetima institucija Islamske zajednice.
IZAZOVI U POSLIJERATNOM PERIODU
“Kada govorimo o alternativnim vjerskim pokretima i novim oblicima religioznosti, smatram da je na samom početku važno da ukažemo na sociološku tipologiju vjerskih organizacija, gdje se kao glavna izdvaja ‘institucionalna religija’, odnosno dominantna tradicionalna vjerska zajednica, koju u našem slučaju predstavlja Islamska zajednica Kosova. U postsocijalističkoj epohi dogodile su se velike društvene transformacije na polju politike, ekonomije, kulture, nauke, tehnologije, uređenja društva, kao i na polju religije. Institucionalna religija, koju predstavljaju hijerarhizirane vjerske organizacije koje broje veliki broj članova, suočava se s novim izazovima, alternativnim vjerskim pokretima, ili pak konkurentnim tumačima vjere. U sociološkom smislu, skupine koje se otcijepe od dominantne religije zbog suprotstavljenih interpretacija nazivaju se sekte. Također, danas, diljem svijeta pa i kod nas, postoje još i denominacije, kultovi i new age pokreti sa svojim posebnim obilježjima. Alternativni vjerski pokreti, kako im i samo ime kazuje, nude se kao alternativa tradicionalnim vjerskim organizacijama”, pojašnjava mr. Karadži.
Kada se analiziraju vjerski pokreti, važno je istražiti odnose između dominantnih religijskih zajednica i novih vjerskih pokreta koji u sebi sadrže elemente denominacije, sekte ili ideologije.
“Sociolozi religije izdvajaju tri tipa novih vjerskih pokreta: pokreti koji odbacuju norme i vrijednosti vanjskog svijeta, oni koji se prilagođavaju vanjskom svijetu i oni koji prihvataju vanjski (materijalni) svijet. Pojam ‘vanjski svijet’ odnosi se na sve društvene strukture i organizacije, uključujući političke, socijalne, kulturne, ekonomske, medijske i vjerske organizacije, što se ovom prilikom primarno može odnositi na etabliranu religiju, zvaničnu vjersku instituciju – islamsku zajednicu. Alternativnim vjerskim pokretima islamskog svjetonazora zajedničko je pozivanje na islam kao religiju, ideologiju, svjetonazor, kulturu i način življenja. U nekim društvenim ambijentima postaju prepoznatljiva socijalna i kulturna pojava, s potencijalom pridobijanja novih pristalica. Oni imponiraju određene religijske i kulturne forme koje nailaze na otpor i društvenu kritiku ne samo institucionalne religije već i pretežno starijih i iskusnijih slojeva društva (džemata). Nerijetko optužuju zvanične vjerske institucije za indolentnost, neautentičnost, heterodoksnost, skretanje s pravoga puta i jedino vlastitu interpretaciju drže ispravnom, Nuhovom lađom spasa. Oni nastoje iskoristiti pukotine, praznine i krize unutar zvaničnih vjerskih institucija i osloboditi se ‘stege’ institucija i birokratije koja podrazumijeva hijerarhiju autoriteta, pisana pravila i definirane radne obaveze. S obzirom na to, alternativnim vjerskim autoritetima lakše je djelovati u onoj sferi u kojoj nema jasno određene hijerarhije i precizirane odgovornosti, što ponekad poprima premise populizma i anarhizma”, dodaje mr. Karadži.
Kosovo, kao i ostali dijelovi zapadnog Balkana, suočilo se s ovim izazovima od poslijeratnog perioda, jer se novi vjerski pokreti najčešće javljaju u vrijeme društvenih i političkih kriza i među siromašnijim slojevima društva.
“Islamska zajednica Kosova preko svojih odgojno-obrazovnih institucija zastupa i razvija institucionalno ehli-sunetsko tumačenje islama, odnosno hanefijski mezheb u obredoslovlju i maturidijski akaid u vjerovanju. To praktično čini školovanjem svog kadra u Alauddin medresi u Prištini, s isturenim odjeljenjima u Prizrenu i Gnjilanu, te preko Fakulteta islamskih studija. Pri zapošljavanju novih kadrova, pored opštih uslova, Islamska zajednica Kosova insistira na poštivanju svog Ustava, normativnih akata i hanefijske pravne škole”, pojašnjava mr. Karadži.
TARIKATI IZVAN INSTITUCIJA ISLAMSKE ZAJEDNICE
Na Kosovu postoji pet vjerskih zajednica koje priznaje država. To je Islamska zajednica Kosova, koja je najbrojnija, Srpska pravoslavna i Katolička crkva, te dvije malobrojne zajednice: Hebrejska vjerska zajednica i Protestantska evangelistička crkva.
“Postoji tendencija za osnivanjem još jedne vjerske zajednice, a to je Zajednica tarikata Kosova, mada je na Kosovu od poslijeratnog perioda djelovao i ostavio svoj trag veliki broj organizacija misionarskog i prozelitističkog karaktera. Iako je sufizam duhovna dimenzija islama, a derviški redovi u svim zemljama bivše Jugoslavije sastavni dio struktura islamskih zajednica, na Kosovu to nije slučaj. Zajednica tarikata Kosova čini sve napore da se odvoji od institucije Islamske zajednice Kosova i da se registruje kao posebna vjerska zajednica”, kaže mr. Karadži. Pored navedenog, Islamska zajednica Kosova suočava se u manjem obimu s izazovom šiizma, a u većem s izazovom selefijskog pokreta.
“Premda je ovaj izazov globalni, on je ujedno i lokalni, jer se skoro svaki džemat u određenom trenutku suočava s nekim novim formama praktikovanja vjere. Za razliku od poslijeratnog perioda, možemo reći da je situacija po ovom pitanju na Kosovu relativno stabilna, mada postoje paradžemati koji nisu u sastavu Islamske zajednice. To je najzornije u regionu Prizrena, multietničkom gradu, gdje postoji nekoliko takvih džemata. I na periferiji Prizrena, u Župi i Gori, gdje većim dijelom žive Bošnjaci, ima nekoliko takvih džemata koji nisu u sastavu struktura Islamske zajednice. Procentualno uzimajući u obzir etničku strukturu građana Kosova, među Bošnjacima i Romima selefijski pokret je rašireniji, u odnosu na kompaktnu tursku ili većinsku albansku zajednicu”, ističe mr. Karadži.
Islamska zajednica Kosova čini napore u cilju ublažavanja ovih pojava.
“Islamska zajednica Kosova je primjenom metode integracije pružila priliku mladim imamima obrazovanim u arapskom svijetu da budu dio Zajednice uz uslov poštivanja Ustava i normativnih akata institucije. Oni koji nisu bili spremni na kompromis, ostali su van institucija”, kaže mr. Karadži.
I Kosovo se suočilo s izazovom odlaska dobrovoljaca na strana ratišta, najviše u Siriju. Međutim, na Kosovu je ovaj izazov imao i političke dimenzije.
“Vlada Kosova je reagirala donošenjem određenih zakona, pa su mnogi po povratku procesuirani. Vođeni su i sudski procesi protiv nekih imama za navodno podstrekivanje za odlazak na strana ratišta, ali su oslobođeni optužbi. Neki sugerišu da na ovo više treba gledati kao na pokušaj discipliniranja društva i pravljenja spektakla, s ciljem odvraćanja pažnje javnosti od stvarnih problema u kosovskom društvu, jer je religijom mnogo puta politika manipulirala. Stiče se dojam kao da se djelovanje alternativnih vjerskih pokreta na Kosovu nadgleda i toleriše, odnosno kao da izostaje iskrena saradnja između državnih struktura i vjerskih zajednica u cilju boljeg menadžiranja javne sfere života”, smatra mr. Karadži.
POTREBNO JAČANJE INSTITUCIJA
Rješenja nisu jednostavna i zahtijevaju uključenje svih dijelova društva.
“Nisam pristalica radikalnih koraka. Potreban je holistički pristup, jer se s ovim izazovima ne može nositi samo jedna organizacija. Potrebno je uključivanje svih relevantnih faktora. Nužna je edukacija, deideologizacija, dijalog, preispitivanje vrijednosnih stavova, vraćanje povjerenja u institucije i autoritete kroz unutarmuslimanski dijalog i efikasno uključivanje paradžemata u matične strukture. S druge strane, moramo imati u vidu da unutar institucionalizirane religije u savremenom demokratskom građanskom društvu, odnosno u pravnoj državi kakva Republika Kosovo formalno jeste, pojedinac ima pravo na lični izbor religije, jer mu to priznaje pozitivno zakonodavstvo, i zato je važno imati prostora za religijski i kulturni pluralizam, toleranciju i različitost mišljenja, sve dok se ne narušavaju temeljni koncepti i društveni mir zajednice”, dodaje mr. Karadži.
On ukazuje na institucionalne nedostatke IZ na Kosovu koji daju prostora za djelovanje alternativnim grupama.
“Za razliku od Bosne i Hercegovine, Islamska zajednica na Kosovu još uvijek nema u funkciji ‘vijeće za fetve’, nema rubriku ‘pitanja – odgovori’ u svojim glasilima (Dituria islame, Edukata islame, Takvim), što dodatno otvara prostor alternativnim autoritetima da plasiraju vrlo formalističke i zatvorene interpretacije islama. Zato je važno te praznine blagovremeno popuniti stručnim kadrovima doraslih takvih izazova”, smatra mr. Karadži.
Mr. Karadži na kraju razgovora poručuje da moramo biti iskreni i priznati da su glavne institucije negdje zakazale, zatečene su nespremne, pa su alternativne grupe iskoristile prostor.
“Kako je moguće da neki prosječni daija napuni punu salu ljudi na predavanju, a da to ne može neki muftija, a da ne govorimo o društvenim mrežama gdje imaju stotine hiljada pratilaca? Ako se poslužimo socio-psihološkom interpretacijom, onda ovdje postoji i problem autoriteta. Nije više bitno šta govornik govori, nego ko govori. Ako je iz našeg tabora, on je upravu i bespogovorno se prihvata. To je povratak u taklid, slijepo oponašanje autoriteta, umjesto da se dinamizira islamska misao i da se islam percipira i živi i kao vjera, kultura i civilizacija uz široko uvažavanje kulturnog pluralizma. Drugo, njihov je akcenat na mladima, a vjerske institucije se bave svim slojevima vjernika. Potrebna je diferencijacija i partikularizacija u pristupu i novi pogled na poziciju imama i vjerskih službenika”, zaključuje na kraju razgovora mr. Karadži.
