Jesmo li osuđeni na vječnu vakcinaciju?

Stručnjaci smatraju da će postojeće vakcine vremenom biti modificirane kako bi bile još efikasnije, no sve će i dalje zavisiti od reakcije samih ljudi.

Vakcina se čekala mjesecima, a kada je došla, cijeli svijet, ili makar onaj dio koji ih želi, požurio je da ih primi nadajući se da će ubod igle u rame značiti lični trijumf u ratu protiv korona virusa. Ubod koji znači spas.

No, nije bilo tako.

Naučnici i ljekari u početku su savjetovali da se prime dvije doze, za jaču zaštitu, ali kako je vrijeme prolazilo, a korona virus se razvijao u više sojeva i nastavio odnositi živote ljudi po svijetu, postalo je jasno da te dvije doze u postojećim okolnostima ne pružaju dugotrajan imunitet, već da njihova efikasnost slabi, te da je potrebno ponovo se vakcinisati novom dozom.

Trenutno smo u situaciji da je mnogo država već počelo primjenu treće, takozvane booster doze, dok sve više stručnjaka poručuje da vjerovatno niti to neće biti dovoljno, već da čovječanstvo, dok traje pandemija, treba biti spremno i za četvrtu dozu. Možda i petu… zavisno kako se stvari budu razvijale.

Pitanje koje se postavlja je – jesmo li osuđeni na stalnu vakcinaciju, čekajući da korona virus možda sam nestane, mutira, postane bezopasniji?

Kratak ‘rok trajanja’ antitijela

Dok farmaceutske kompanije masovno pozivaju na nastavak vakcinacije kroz treću dozu, još jedno pitanje koje se nameće je – hoće li uskoro napraviti vakcinu koja će pružati dugotrajniju zaštitu, kao što danas, recimo, imamo vakcine protiv hepatitisa, humanog papiloma virusa, tetanusa… čije se dejstvo mjeri u godinama, pa čak i desecima godina? Zahvaljujući takvim vakcinama, veći dio svijeta jedva zna da ti virusi uopšte postoje.

Odgovarajući na pitanje zašto postojeće vakcine traju ovako kratko i zbog čega je korona virus po tome specifičan u poređenju sa drugim virusima, Branko Rihtman, mikrobiolog sa Univerziteta u Warwicku u Velikoj Britaniji, razlog pronalazi u činjenici da se korona virus brzo širi i da je istovremeno prisutan kod prevelikog broja ljudi.

“Da nije tako, vjerovatno bi efikasnost vakcina bila puno veća i dugotrajnija. Same vakcine ne djeluju kratko, nego je ‘rok trajanja’ neutralizirajućih antitijela koje vakcine proizvode relativno kratak“, pojašnjava Rihtman.

“Vakcinacija proizvodi i celularni, dugoročni imunitet koji nas štiti od teških simptoma bolesti, dok nas neutralizirajuća antitijela štite od zaraze. Iako nivo neutralizirajućih antitijela opada vremenom zbog čega postajemo ponovo osjetljivi na zarazu, dugoročni imunitet nas još uvijek štiti i to možemo vidjeti i iz rezultata vakcina protiv COVID-19. Efikasnost zaštite od teških simptoma koju pruža Pfizerova vakcina stoji na oko 90 posto i šest mjeseci nakon vakcinisanja, iako zaštita od zaraze opada sa 88 na oko 50 posto nakon pola godine“, dodao je.

‘Ustabilit će se jedan ili dva soja’

Govoreći na istu temu, specijalista medicinske mikrobiologije iz Sarajeva, virolog Šukrija Zvizdić, tvrdi da je korona virus, ovakav kakav jeste, zatekao svijet, te da će biti potrebno vremena da se razviju bolje vakcine od sadašnjih.

“Ove vakcine koje se primjenjuju kod virusnih infekcija relativno su nove, mada je princip proizvodnje odranije poznat zbog drugih bolesti. Sada imamo različite vakcine koje koriste različitu tehnologiju, a potrebno je više vremena, istraživanja i angažmana da bi se došlo do jedne – najoptimalnije i najbolje“, kaže Zvizdić.

Dok postoje prognoze da bi korona virus mogao postati kao gripa, koja zahtijeva stalnu vakcinaciju, Zvizdić je stava da se to dvoje ne može trpati u isti koš.

“Ove vakcine i ovaj virus se ni po čemu ne mogu porediti sa gripom. Za gripu se zna da postoje 144 varijante i taj broj svake godine raste. Zbog toga se svake godine vakcina modificira i pravi nova koja je u tom trenutku najučinkovitija. Što se tiče čovjeka, korona virus je mlad. Ima svoj biološki potencijal koji mora potrošiti. Mora iskazati svoje osobine i odlučiti u kojem će smjeru ići – hoće li genetske promjene nastupiti u smjeru da postane manje patogen ili da će mutirati i postati lakše prenosiv, kao što je slučaj sa delta varijantom ili nekom novom koja može nastati“, objašnjava Zvizdić.

U ovom trenutku, dodaje, „niko ne može sa sigurnošću reći koliko će se doza morati davati u budućnosti“.

“Kada pandemija završi, ustabilit će se jedan soj i farmaceutske kuće će napraviti vakcinu prema tom soju. Neće više biti alfe, bete, game, delte…, već će biti jedan ili dva stabilna soja za koja će se napraviti vakcina i one će trajati mnogo duže“, kaže.

No, to se, tvrdi Zvizdić, zasad ne može očekivati. Jedan od razloga je što nauka zbog nedostatka vremena još nije stigla napraviti takvu vakcinu, a jedan je i to što farmaceutske kompanije koje proizvode postojeće vakcine koriste trenutak.

‘Nema potrebe za novom vakcinom’

Nauka za sada nema odgovor na pitanje može li se uskoro razviti vakcina, ili neki drugi farmateutski proizvod, koji bi garantovao dužu zaštitu, možda višegodišnju ili čak i više.

Branko Rihtman tvrdi da, s obzirom na efikasnost aktuelnih vakcina, potrebe za drugim nema, već da treba očekivati modifikaciju postojećih, kako bi se pojačala njihova efikasnost.

“Štaviše, iskustvo koje smo stekli sa razvijanjem vakcina protiv COVID-19 pomoći će i pri razvijanju vakcina protiv drugih bolesti. Već vidimo početke kliničkih istraživanja vakcina protiv različitih vrsta raka, malarije, HIV-a, gripe, itd., bazirajući se na vakcinama koje koriste mRNA tehnologiju“, kaže Rihtman.

Ono što misli da će se desiti jeste proizvodnja ažurirane verzije postojećih vakcina.

“Sekvencu originalnog proteina šiljka koja se nalazi i u vektorskim i u mRNA vakcinama ćemo zamijeniti sekvencom jednog ili svih novih sojeva virusa koji su se pojavili i time dovedemo efikasnost vakcine do maksimuma“, kaže Rihtman.

Problem spore vakcinacije

Faktor koji situaciju sa pandemijom čini nepredvidivom je, navodi, spora vakcinacija.

“Teško je predvidjeti šta će se dešavati i koliko SARS-Cov2 virus može evoluirati u budućnosti. Sigurno je da i te promjene na proteinu šiljka virusa, protiv kojeg vakcine i podižu imuni odgovor, ne mogu mutirati beskonačno. U  određenom trenutku će se promijeniti do te mjere da neće moći ispunjavati svoju originalnu funkciju – ulazak u ljudske ćelije“, dodaje.

No, nije sve do virusa, naučnika i sadržaja vakcine. Dosta toga je i do samih ljudi, navodi Rihtman.

“Nažalost, faktor koji čini svu ovu situaciju nepredvidivom nije virus, nego koliko brzo ćemo vakcinisati većinu populacije svijeta. Što više odugovlačimo sa vakcinisanjem većine populacije, to su veće sanse da će se pojaviti soj protiv kojeg vakcine neće biti efikasne, tako da mnogo toga zavisi i od nas“, priča.

‘Jedini problem je – ljudski faktor’

Navodeći primjere iz prošlosti, kaže da su mnogobrojne bolesti iskorijenjene masovnom imunizacijom, koja je spriječila da se bolest širi. Rihtman se vodi jednostavnom logikom – “ako je 90 posto ljudi u vašoj okolini vakcinisano, onda nema ko da vas zarazi i samim tim vakcina ima veću efikasnost“.

“Jedini problem koji ne uspijevamo riješiti je ljudski faktor – kampanje dezinformacija i laži koje šire antivakseri i koji sprječavaju vakcinisanje dovoljnog broja ljudi i time odgađaju izlazak iz pandemije i direktno izazivaju povećanje smrtnih slučajeva“, kaže Rihtman, koji očekuje da korona virus u budućnosti postane endemičan.

“Znači da će biti prisutan u populaciji ali da neće uticati na naše živote kao što je to bilo u zadnje dvije godine. Mislim da će vakcinacija, u kombinaciji sa prirodnim imunitetom izazvanim preboljevanjem virusa, dovesti do toga da većina ljudi neće više biti u opasnosti od smrti ili od hospitalizacije zbog zaraze virusom. Koliko brzo ćemo doći do toga, odnosno koliko ljudi ćemo još izgubiti dok ne dođemo do te situacije, zavisi isključivo od nas samih“, zaključio je Rihtman.