Ako se Srbima u susjednim državama sugerira da budu prvenstveno Srbi, a ne građani, to je scenarij poput onog s kraja ‘80-ih i početka ‘90-ih, smatra Ivo Goldstein.
Hrvatski povjesničar Ivo Goldstein našao se nedavno na udaru optužbi u komentaru u The Jerusalem Postu o navodnom “ismijavanju” Holokausta. Taj medij se potom ispričao i uklonio članak zbog nedovoljne provjere, ispostavilo se, lažnih navoda. Protiv njega je nedavno objavljeno i protestno pismo zbog, kako tvrde potpisnici, umanjivanja broja žrtava u ustaškom logoru Jasenovac tijekom Drugog svjetskog rata.
Goldstein komentira najavu izgradnje memorijalnog centra na području bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska u znak sjećanja na žrtve Jasenovca, nove verbalne i političke sukobe u regiji, situaciju u Crnoj Gori i BiH, ali i ulogu Srbije, Hrvatske i međunarodne zajednice u aktualnim događanjima na području Zapadnog Balkana.
Što smatrate da je cilj izgradnje memorijalnog centra u znak sjećanja na žrtve Jasenovca u Bosni i Hercegovini kao zajedničkog projekta Republike Srbije i Republike Srpske te kako to komentirate?
– To je projekt koji se najavljuje najkasnije od 2005. godine, a nisam siguran koliko je i sada to ozbiljna želja i uistinu realno da se to ostvari. No, s obzirom da je najavljena realizacija “srpskog sveta”, a Jasenovac je jedan od formativnih toposa tog projekta, bit će to očito jedan od prioriteta te politike. Mislim da je to generalno loše. Već sigurno više od dva desetljeća u Gradini, gdje će se graditi taj centar na teritoriju Bosne i Hercegovine, stoje ploče s brojkama koje sugeriraju da je ukupni broj žrtava 700.000. Danas svi znaju da je to nerealna, predimenzionirana brojka, ali ona mora ostati kao neka vrsta neupitnog mita oko kojeg se stvara “srpski svet”.
A da je to mit, realisti su već morali znali sredinom šezdesetih kad je Savezni zavod za statistiku objavio popis od gotovo 600.000 registriranih žrtava rata na prostoru tadašnje Jugoslavije, od toga 59.188 jasenovačkih žrtava. To je odrađeno u vrijeme kada su brojni svjedoci još bili živi i mogli svjedočiti. Već tada obavljenim demografskim istraživanjima znalo se da na čitavom prostoru između Triglava i Gevgelije nije bilo više od milijun žrtava, što uključuje sve vojne i civilne žrtve na svim zaraćenim stranama.
Međutim, broj od 700.000 žrtava, s naglaskom da se radi o stradanju Srba, ponovno se snažno promovira u javnosti u drugoj polovini ‘80-ih i nakon 1990. Danas on služi nacionalističkim srpskim krugovima, pogotovo onima u BiH kako bi poručili da se zbog tog velikog broja srpskih žrtava i opasnosti da se takvi zločini ne ponove, s drugim dvama narodima – Hrvatima i Bošnjacima – više ne može. Na mjestu logora u Jasenovcu postoji spomen područje i muzej koji vrijedno rade na očuvanju sjećanja na taj stravični ustaški logor smrti i zločin. Dorađuje se i popis žrtava.
Gradnja memorijalnog centra na desnoj obali Save sugerira da promotori takve ideje nemaju povjerenja u hrvatsku politiku, znanost i muzealce, kao ni u relevantne međunarodne institucije poput jeruzalemskog Jad Vašema, washingtonskog Muzeja holokausta i Međunarodne udruge za sjećanje na holokaust (IHRA) koje sve podržavaju rad jasenovačkog muzeja. Mislim da je to potpuno krivo – hrvatskoj politici se svašta može prigovoriti, ali memorijalni centar radi dobro. Inicijatori gradnje u Gradini neće zadobiti ni međunarodnu podršku ili će je podržati manji i manje značajan dio međunarodne javnosti. Da zaključim – projekt izgradnje u Gradini ne pridonosi smirivanju situacije, već raspiruje niske strasti.
Nedavno je objavljeno pismo protesta 92 javne osobe protiv Vas i direktora Muzeja žrtava genocida u Beogradu Dejana Ristića zbog, kako tvrde potpisnici, umanjivanja broja jasenovačkih žrtava. Kako to komentirate?
– Dejan Ristić i ja smo, uopće ne želeći polemizirati o broju žrtava, reagirali na jedan ružan napis u The Jerusalem Postu za koji se otkrilo da autor takva imena, David Goldman, ne postoji, da je to lažni internet profil i da je taj profil u nekoj vezi s hrvatskim revizionističkim krugovima. To je za te krugove bila blamaža, a sada se na taj skandal nadovezala ova peticija. Ona, čini se, ima samo cilj da sve one koji u javnosti iznose bilo kakve brojke različite od 700.000 jasenovačkih žrtava treba jednostavno ušutkati. Kolege Dejan Ristić i Dragan Cvetković u Muzeju žrtava genocida procjenjuju, iako imaju nešto preko 80.000 imenom popisanih žrtava, da je vjerojatno broj žrtava za 30-40 posto veći, da je u Jasenovcu stradalo između 120 i 130 tisuća ljudi, to su njihove najviše procjene. Smatram da je to do 100.000 ljudi, dakle tu smo negdje.
U regiji je sve više napetosti, prozivanja, teških riječi i uvreda na osobnoj razini visokih dužnosnika, a neslaganja Zagreba i Mostara sa Sarajevom i određena ‘bliskost’ Mostara i Banje Luke stvaraju lošu atmosferu u Bosni i Hercegovini.
– Smatram da je sadašnji trenutak i otvorena najava formiranja “srpskog sveta” moment koji temeljito mijenja situaciju, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Uistinu smo svjedoci različitih nedoličnih diskusija, svađa na svim stranama, “čašćenja” različitim epitetima. Sve se mijenja lansiranjem ideje “srpskog sveta”. Njezini promotori Aleksandar Vučić i ministar Aleksandar Vulin tvrde da se ne ide za promjenom granica, ali da se ipak stvara taj “srpski svet”. Međutim, posrijedi je velika varka i prijevara. Svatko tko gura realizaciju ‘srpskog sveta’ mora biti svjestan da se ta ideja ne može realizirati bez nasilja. Vidjeli smo kako funkcionira ta realizacija na terenu, vidjeli smo kako je, recimo, Srpska pravoslavna crkva (SPC) organizirala ustoličenje mitropolita u Cetinju, u povijesnoj prijestolnici Crne Gore. Dakle, to je smišljena provokacija.
Vidjeli smo kako predsjednik Vučić doslovno izmišlja novi praznik i sugerira Srbima, ma gdje bili, da izvjese zastave. Vješanje srpskih zastava na ovakav način u zemljama bivše Jugoslavije može lako prouzročiti zlo. Da li nekome treba da izaziva konfliktne situacije? U mnogo varijanti raspleta takvih situacija ne završava dobro niti onaj koji provocira, ali ni onaj koji je cilj te provokacije. Još je važnije kakvu nam poruku šalju promotor takve ideje – Aleksandar Vučić sugerira Srbima u susjednim državama da budu prvenstveno Srbi, a ne građani tih država. On se de facto ne predstavlja kao predsjednik svih građana Srbije, nego kao predvodnik, poglavica srpskog “plemena”. On formulira svojevrsnu plemensku zajednicu u kojoj se svi Srbi okupljaju oko njega.
Ta koncepcija države i nacije kao plemenske zajednice postavlja stvari u smislu s jedne strane “mi”, a s druge “oni” koji su “drugi” i “drugačiji”. Ona nužno generira sukobe. Kad se Srbi izvan Srbije doživljavaju prvenstveno kao Srbi, a tek onda kao građani tih država, pogubno je za njihov položaj jer se oni sami isključuju iz političkog života države. To je vrlo sličan scenarij onome što smo imali krajem ‘80-ih i početkom ‘90-ih.
U tom kontekstu, koliko su osjetljiva pitanja vezana posebno uz Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru?
– Danas u Bosni i Hercegovini patriotske snage trebaju staviti “glave na kup” i usprotiviti se realizaciji te ideje. Kad kažem patriotske snage, ne kažem da sve te patriotske snage imaju isto mišljenje o Bosni i Hercegovini i kako bi ona trebala izgledati, ali osnovni njihov zajednički nazivnik je integritet i teritorijalni suverenitet Bosne i Hercegovine i on se mora braniti. Te razlike, koje objektivno jesu značajne, u ovom trenutku treba staviti na stranu. Ovo što se sada događa sa “srpskim svetom” je daleko najopasniji izazov Bosni i Hercegovini, ali i drugim državama na prostoru bivše Jugoslavije, tu mislim i na Crnu Goru i Kosovo.
No, tu je svakako i Sjeverna Makedonija kao potencijalno nestabilna država s puno drugačjiih, ali i puno sličnih problema u odnosu na već spomenute države. Crna Gora je u ovom trenutku na prekretnici – hoće li prevladati koncepcija koju je promovirana proteklih 15-ak godina otkako je Crna Gora postala samostalna država i došla do članstva u NATO-u i vrlo kasne faze u pregovorima o članstvu u Europskoj uniji i zacrtala svoj vanjskopolitički put i poziciju ili će prevladati snage koje će ići na savezništvo s Rusijom te prema nekoj vrsti strateške koalicije sa Srbijom. Proeuropske snage su one koje bi na svim stranama valjalo podržati.
Kako na sve reagira međunarodna zajednica koja se, najblaže rečeno, nije snašla kada su ratovi ‘90-ih počeli ‘kucati na vrata’?
– Posjeta Mila Đukanovića Zagrebu, potpuno nenajavljena i dogovorena u proteklih nekoliko dana, nakon dramatičnih događaja na Cetinju, je, nadam se, početak snažnijeg angažmana EU-a i NATO-a u odnosu na Crnu Goru. Hrvatska politika se mora snažnije angažirati i to je ono što je upravo napravljeno. Takvi potezi i manifestacije odlučnosti da se ne dozvoljavaju ovakvi pritisci sa strane Srbije bi, osim [hrvatskog predsjednika, Zorana] Milanovića, trebali napraviti i drugi predsjednici, premijeri EU-a.
Zapad do sada nije shvaćao svu dubinu spora oko ustoličenja mitropolita i oko Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve – oni su smatrali da je to isključivo vjersko pitanje, a budući da su države laičke, onda se u vjeru ne pačamo. Međutim, SPC je praktički državna crkva, ona promovira srpske nacionalne ideje i patrijarh Porfirije je tu praktički u istom vagonu s Aleksandrom Vučićem, vidimo to i po pitanju Jasenovca i izgradnje memorijalnog centra.
Kako ocjenjujete odnos Europske unije prema Zapadnom Balkanu – unatoč obećanjima o članstvu i isticanju važnosti stabilnosti tog područja za cijelu Europu, većina tog prostora stalno je u ‘čekaonici’?
– Tu postoji više inicijativa već godinama, uvijek su najave pompozne, gromoglasne, poticaji zemljama Zapadnog Balkana da se pridruže članstvu u EU-u, u NATO-u, međutim sama politika, strategija EU-a nije pokazala pomak nabolje u temeljnim problemima koje ima Zapadni Balkan – kad kažem Zapadni Balkan, mislim na teritorij šest država, pet bivših jugoslavenskih plus Albanija – kojima se obećava već 20-ak godina ulazak u EU, a oni se u tom smislu nisu puno pomakli i nije se pomaklo u dva bitna strateška cilja koja su trebala biti preduvjet ulaska u EU, a to su stabilizacija ekonomije i brži ekonomski rast te izgradnja države i sazrijevanje društva, što uključuje i svojevrsnu socijalnu stabilizaciju.
A nije se uspjelo čak ni stišati tenzije, stvoriti jasan put prema pomirenju. I 25 godina nakon ratova, ako zanemarimo onaj kosovski 1999. godine, dominantan je narativ u svim tim društvima kao da rat nikada nije ni završio. To je za Zapadni Balkan i zemlje u okruženju, uključujući i Hrvatsku, teret koji je teško nositi, gotovo nemoguće. I sve te priče o bržem putu prema euroatlanskim integracijama koje dolaze iz Bruxellesa i glavnih država članica, slušamo bez pravog efekta. To je očigledan neuspjeh europske politike pa i NATO politike, uključujuči i SAD.
