Crna Gora nakon ‘dana D’ okreće stranu B

Puno je lakše pričati o neprijateljima države nego ući u iskreni dijalog sa građanima i konačno pokušati riješiti neka od krupnih društvenih pitanja.

Moj amidža Juso kupio je 1979. godine u Šapcu zelenog “fiću”. Auto je bio star pola godine i dugo vremena jedini u selu. Imao je i radio, i kasetofon. Amidža je redovno zbavljao nove kasete zvijezda narodne, starogradske i novokomponovane muzike.

Među mnogim kasetama tu se našla i ona Kemala Malovčića, tada mlade zvijezde “Južnog vetra” koja se počela peti stepenicama slave i koja se u plavo-bijeloj košulji smiješila sa omota.

Muzika “Južnog vetra” nije bila smišljena da čovjek razmišlja o tekstu, već je od starta tu bila da ga stondira. Tako je bilo sasvim svejedno koju numeru sa te kasete slušate, kao ni da li je A ili B strana.

Neke od pjesama su bile toliko banalne da nikako ne mogu da se otmem utisku da ih je tekstopisac napisao samo da bi zadovoljio broj pjesama na nosaču zvuka. Bila je to kombinacija tužbalice sa muzičkim elementima Istoka i potrebom da se na samoglasniku beskrajno dugo oteže uz obaveznu tugu i plač u glasu.

Igrokaz

U Crnoj Gori, nažalost, malo je koji dan D prošao bez žrtava. Zapravo, usudio bih se reći da je ovo prvi dan D u kojem nije bilo mrtvih. I to je odista u svemu najvažnije.

Ali ono što brine je nešto drugo. Obični građani detektuju istorijske promjene po personalnim i ideološkim pomjeranjima. Ono što istoričari dobro znaju je da je najvažnije da se promijeni mehanizam i način vladanja. A to je opet najteže demontirati, jer je slabo prepoznatljiv, specifičan i prilagodljiv.

Građani, obično zaslijepljeni ideologijom, to naravno ne primjećuju i njihova nesvjesnost za tom vrstom promjene doprinosi da suštinski i dalje sve ostaje isto, iako se formalno stvara privid promjena… A o tome da li ćemo proći malo lošije ili skroz loše, odlučuje se uvijek van Crne Gore, a nikad u njoj. Za sada, mogu reći, na sreću.

Dan je prošao uz mnogo čarki, uz mnogo suzavca, uz vjerovatno prekoračenje ovlašćenja policije, ali uz kamere svih značajnijih domaćih, regionalnih i stranih medija. Bilo je mnogo uzavrelih emocija, velikih riječi, dramatičnost situacije se osjećala svakog trenutka. Na kraju dana, svaka od strana u ovim dešavanjima je proglasila pobjedu.

Ono za šta ne treba biti pametan, pa zaključiti je da je Crna Gora juče izašla isto podijeljena kao i dan prije. Ne vjerujem da je ijedan građanin Crne Gore promijenio svoj stav.

Takođe, nijedna od strana u ovo nije ušla sa namjerom da neke druge građane osim svojih glasača ubjeđuje u ispravnost svojih stavova. Zato je ono što se desilo u nedjelju, samo bilo dodatno učvršćivanje vlastitih političkih pozicija. Sa tih pozicija bi se trebalo ili vratiti na vlast, ili sačuvati istu.

Pri tome, nikome nije ni na kraj pameti da postavi pitanje o onim suštinskim promjenama koje ovoj državi hitno trebaju. Ali ko, kada ih, kao što rekoh, građani nisu ni svjesni.

A strana

U posljednje četiri godine vladavine (2016-2020) Demokratska partija socijalista (DPS) je zajedno sa koalicionim partnerima produkovao više afera i promašaja nego u cijelom prethodnom periodu vladavine.

Nemoguće je ne zapitati se da li su DPS-om upravljali njegovi neprijatelji ili stvarno ljudi iz DPS-a, jer je prosto bilo neshvatljivo kako je i ko dozvolio toliku javnu gramzivost, pohlepu, krađu, demonstraciju moći.

Pored toga, ono što je građane još više iritiralo je da se ovakav način vladanja opravdava zaštitom države. Svako ko bi se usudio da iznese bilo kakvu argumentovanu kritiku stanja u državi, bio bi istog trenutka proglašen državnim neprijateljem.

Ovakav način upravljanja se vremenom potpuno istrošio i DPS je prije godinu dana nakon 30 godina bio poražen.

B strana

“Na Cetinju je odbranjena država”, prvo je što su predstavnici vlasti poručili nakon 5. septembra. Zvuči poznato, zar ne? Zatim su dodali da napredak zemlje ne žele zaštitnici nelegalnog stečenog imetka, narkodileri, pristalice bivše vlasti u strahu za funkcije itd.

Vlast nijednog trenutka nije pomislila da možda među demonstrantim i onim koji ih podržavaju ima i onih koji se protive novoj vlasti iz razloga osjećaja nesigurnosti i nezadovoljstva sa tim kako vlast rješava određena ekonomska, nacionalna i državna pitanja.

Pri tome, nova vlast je nastavila da državne resurse harči kao i prethodna. Tačno se zna koliko funkcija pripada kojoj članici vladajuće koalicije. Ko dobija koju školu, bolnicu, vrtić, policijsku stanicu. Pri tome je, naravno, potpuno nebitno da i vi to znate da radite ili ne.

Bitno je samo da ste politički podobni. Još jednom: zvuči poznato, zar ne?

Princip je isti

Dakle, pogađate: nova vlast je zadržala populizam i terminologiju stare vlasti. I naravno, vlast odlično zna šta radi. Puno je lakše pričati o neprijateljima države nego ući u iskreni dijalog sa građanima i konačno pokušati riješiti neka od krupnih društvenih pitanja. Ali ovo za Crnu Goru nije ništa novo.

Ovo je mehanizam vlasti od sticanja nezavisnosti 1878. godine koji se protegao do danas, bez obzira što je Crna Gora nekoliko puta mijenjala državno-pravni status. Bez suštinskih promjena, od kojih prva mora biti da konačno prestanemo dijelove građanstva proglašavati za državne neprijatelje, ovdje nikakvih promjena neće biti. Sve će biti samo loše izveden igrokaz za široke narodne mase.

Amidža je „fiću“ prodao negdje tamo krajem 1990-ih. Još dugo smo je viđali na drumu, prije nego je našla mjesto na nekom od brojnih otpada pored Lima.

Ne znam šta je bilo sa kasetom Kemala Malovčića. Ali to je svakako davna prošlost. Kada je pak budućnost u pitanju, nezahvalno je bilo šta prognozirati. Iz razloga, što je sve gore nabrojano samo dio jednog kompleksnog problema koji se zove Crna Gora.