“Kiseonika, kiseonika! Možete li mi dati kiseonika?” Jutros me probudio mučan telefonski poziv učiteljice čiji se 46-godišnji suprug borio s covidom-19 u bolnici u Delhiju kojoj je ponestalo kisika, piše BBC-jev dopisnik iz ovog indijskog grada Soutik Biswas.
Sve ispočetka, pomislio je Biswas, još jedan dan života u gradu u kojem je disanje za mnoge postalo luksuz. Primio se telefona, slao SOS pozive. Usred zvukova medicinskih uređaja, žena govori da je zasićenje kisikom njenom supruga palo na opasno niskih 58 odsto. Nešto kasnije nivo je porastao na 62 odsto. Smatra se da je ljekarsku pomoć potrebno potražiti ako zasićenje padne ispod 92 odsto.
Njegova supruga kaže da je srećna porastom. A njen suprug još uvijek može govoriti i svjestan je što se događa. Biswas je poslao poruku prijatelju doktoru koji radi u intenzivnoj njezi. “Pacijenti ostaju komunikativni čak i kad saturacija padne na 40”, odgovorio je doktor u poruci.
Potresni prizori u novinama
Biswas uzima novine. U poznatoj privatnoj bolnici umrlo je 25 kritično bolesnih pacijenata. Pritisak kiseonika u jedinici intenzivnog liječenja je snižen i mnogi pacijenti dobijaju kiseonik manualno, objavila je bolnica. Na naslovnoj je stranici fotografija dvojice muškaraca i žene koji dijele jedan spremnik s kiseonikom. Troje stranaca, uhvaćenih u tragediji koju su izazvali opuštenost javnosti i vladin nemar, dijele spas.
Novinski izvještaj kaže da je 40-godišnji sin jednog od muškaraca preminuo ispred iste te bolnice prije nekoliko dana, čekajući krevet. Ipak je uspio dobiti nosila, navodi se u tekstu. Ožalošćeni Indijci sada su zahvalni kad dobiju nosila za tijela svojih bližnjih, kad već ne mogu osigurati krevete ili lijekove ili kiseonik za spas voljenih osoba, ističe BBC-jev dopisnik.
Ljudi umiru jer nema kiseonika, lijekovi se prodaju na crnom tržištu
Kako dan odmiče, Biswas shvata da se ništa nije promijenilo. Pacijenti umiru jer nema kiseonika. Lijekova je i dalje malo i prodaju se na crnom tržištu. Rastu panika i gomilanje zaliha kao da je ratno stanje. Po mnogočemu ovo i jest ratno stanje.
Učiteljica ponovo zove. Bolnica nema ni rezervni mjerač protoka kiseonika pa ga ona mora sama nabaviti. Biswas je ponovo na telefonu, šaljemo apele preko Twittera. Neko je uspio pronaći uređaj koji služi za regulisanje opskrbe kiseonikom iz spremnika.
Stvari idu od lošeg prema gorem
Uprkos onome što govori vlada, kaže, stvari idu od lošeg prema gorem. Cisterne s kiseonikom ne stižu na vrijeme u grad da bi spasile pacijente. Nema kreveta, lijekova je malo. Čak ni privilegovani Indijci više nemaju privilegija. Popodne je nazvao urednik časopisa, tražeći spremnik s kiseonikom za bolesnog pacijenta kojeg poznaje.
U stambenoj zgradi u kojoj Biswas živi stanari pokušavaju kupiti koncentratore kiseonika za slučaj da nekome treba pomoć pri disanju. Pedeset sedam stanara zaraženo je i izolovano u svojim domovima. Pacijenti su prepušteni sami sebi. Za mnoge je to polako i postupno umiranje. Covid-19 je bolest s mnogo opasnosti.
“Čak i ako umirem, dok zapravo ne umrem, još uvijek živim”, napisao je neurohirurg Paul Kalanithi u svojim memoarima When Breath Becomes Air (Kad dah postane vazduh).
Danas je u Indiji malo milosti za teško dišuće žrtve smrtonosnog virusa, zaključuje Biswas.
